Ema Božičević rođ. Krajnović, rođena je u Ogulinu 1879. godine a umrla u Zagrebu 1942.

Nakon završene škole u Ogulinu, udaje se za matematičara Jurja Božičevića, unatoč nenaklonosti njegovih roditelja spram toj ideji, jer Ema nije poznavala svog oca, što je u to doba bila svojevrsna stigma s kojom su se morali nositi.

Kako ljubav uvijek nađe svoj put, tako je Ema svoj životni put pronašla sa Jurjem, živjeli su od Dubrovnika do Zagreba, i očito uz njegovu nesebičnu potporu Ema je pisala zbirke priča, bajki i jedan roman. Predstavljamo danas priče za mladež izdane 1923. u Dubrovniku u nakladi knjižare Jadran.

U carstvu ispunjenih želja je prva bajka u zbirci, od osam priča odnosno bajki, pisanih suvremenim  jezikom, dajući konkretne pouke i poruke koje su bezvremene i univerzalne. Osobno, priče odnosno bajke su me jako dirnule, imena likova su neobična i moderna kao npr. Nevenko koji želi da mu se sve želje ispune i o tome misli sjedeći kraj mora u svom „dosadnom selu“ – no kad mu se te želje, sve doslovno, počnu ostvarivati, veseli se povratku kući i svom malom selu, shvaćajući kako mu tek ispunjenjem (svih) želja – nedostaje motiva za životom.

Tu su zatim priča Pustinjak u kojoj je glavni lik Borko, priča o Čarobnjaku, Kraljica noći, Kamen mudrosti, Sultanova kći, Pastorak i Zlatan ključ.

Bajke su kratke, univerzalne, moderne i ispred svoga vremena, još jedna je Ogulinka ostavila značajan, na žalost premalo poznat trag u našoj dječjoj književnosti.

Neke od bajki su u mom repertoaru jer su iznimno poučne i ne preduge, pisane modernim jezikom, jednostavnim stilom, maštovitom fabulom i jednostavno jednostavne i zabavne – a u isto vrijeme poučne za čitanje sebi, i prenošenje drugima – što me kao pripovjedača veseli jer su za sada reakcije na jednu njenu bajku koju interpretiram odlične. Ema je kao rođena Ogulinka bila inspirirana i svojim rodnim zavičajem, te pisala bajke crpeći inspiraciju iz događaja koji su ju obilježili kroz djetinjstvo, i okolinom koja je ovdje čarobna, ali o tome ćemo reći više u predstavljanju druge zbirke, koja se zove Čarobni svijet.

Nevenko je sjedio na kamenu kraj mora. Volio je on sjediti na morskom žalu i gledati to pusto široko more više nego sve drugo na svijetu. Što su igre, zelene livade, zreli vinogradi, male kućice rodnog mu seoca prema moru?

Sve je to obično, svakidanje, jednolično spram moru, zagonetnom i čarobnom. Ah! More, tiho, mirno ogledalo tko te ne bi ogrlio?! More strašno, bijesno, tko te se ne bi bojao?! Modro, malim valima ustalasano, tko te ne bi ljubio?!

Tko nije nikad sjedio na kamenu kraj mora, toga ono ne može da očara. Ali Nevenka, koji je dane i dane uz njega boravio, njega je začaralo. Sve ga je više privlačilo, sve više je želio da sazna što krije u sebi to more; što li je tamo iza one tanke crte gdje se s nebom sastaje.

Čuo je već da su tamo bogati krajevi, veliki gradovi, carski dvorovi… Ali to Nevenku nije bilo dosta. Vidjeti sve to, vidjeti i živjeti tamo to je on želio.

Kako su negdje divni ti krajevi, kad i isto sunce u njih lijega! Tu mora da je sve od zlata. Sav sjaj i svjetlost.

Čuo je Nevenko da i tu žive ljudi. Ali kakvi moraju ti ljudi biti? Oni sigurno ne rade i ne muče se. Oni žive u slasti i zabavi, a želje im se negdje sve ispunjaju. Ah! Takav život vrijedi. Našto se i živi u ovako malom seocu kraj mora?!

Svaki je dan Nevenko iste misli mislio pa i danas. Sjedio i buljio baš na onu stranu gdje se more i nebo sastaju. More je bilo tiho i glatko, a nebo bez oblaka. Samo tamo daleko jedan mali bijeli oblačak. Lagano se skliže po nebeskoj pučini i spušta prema moru. Skoro će utonuti.

Nu gle čuda! Oblačak se spustio na more i plovi po njemu.

Dolazi sve bliže.

Nevenko se prene i protare oči.

Gle! To nije više oblačak, već bijeli je to brodić. Razapeo bijela jedra i plovi ravno prema Nevenku.

Snebiva se Nevenko od čuda , a srce mu igra od radosti. Što li to sad ima biti?

Ne prođe čas, dva, brodić došao posve blizu, lagano se nakrene i pristane uz oblak tik do nogu Nevenkovih. Gdje je na svijetu čovjek koji ne bi išao u bijeli brodić sa bijelim razastrtim jedrima, koji mu tik do nogu stoji? Ne , toga čovjeka nema. Koje onda čudo da je Nevenko prije skočio u brodić, nego mu je ikoja druga misao u glavu došla.

I tek Nevenko stupi unutra, brodić se lagano okrene i sklizne opet uz more natrag. Nevenko je sav drhtao od radosti i uživanja. Bacio se na mekano dno, upro oči u nebesko modrilo, a lagani ga vjetrić milovao po obrazu.

Nek se sakriju sve sreće ovoga svijeta prema sreći Nevenkovoj.

Brodić je plovio i plovio, a Nevenko nije pitao kuda ide ni gdje će stati…

Tko će znati koliko je to vremena potrajalo, kad se brodić nakrene, lagano strugne i stane.

Nevenko se prene i skoči na noge. Pred njim je lijepi cvjetni perivoj, a iza njega zeleni gaj.

Bio je to otok. Oko njega daleko more, a nad njim beskrajno nebo. Začuđen Nevenko stupi na kraj. Na sve strane ruže cvatu i mirišu, a ptice pjevaju. Ma gdje sam ja ovo? – izreče zadivljeno Nevenko.

Pred njim se stvori divna mlada djevojka. Bijela haljina oko je kao maglica, a kosa zlaćana kao u vile.

Djevojka progovori: – došao si u carstvo ispunjenih želja. Što god zaželiš, ispunit će ti se.

Nevenko se sretno nasmiješi. Sad zna gdje je. Eto, to je onaj kraj o kojem je vazda snivao.

– Želiš li štogod da te poslužim? – upita dalje djevojka. Nevenko ne bi bio dijete kad ne bi odgovorio: – Eh, dakako da želim, i to slatkiša.

Djevojka nestade i za čas se vrati sa deset svojih drugarica, a sve su nosile ruke pune slatkiša.

Rasprostru sve pred Nevenka, a on prisjedne i udri jedi.

Svako je dijete pojelo po koji kolačić, koji slatkiš i zna kako je to dobro i slatko. No sve je to ništa i nevaljalo prema onim slatkišima koje je Nevenko jeo. Jeo je i sve vikao: – Još! Još! – A djevojke su sve više i više donosile. Ah! Zašto je želudac u djeteta tako malen? Zašto nije barem kao košara ili vreća ili bolje kao velika bačva. Onda bi možda Nevenko mogao unutra strpati sve one slatkiše što su djevojke donašale. Ovako se, nažalost, brzo zasiti pa reče: – Dosta, nosite to tamo!

Djevojčice sve brzo poberu i nestade ih.

Nevenko ostade sam.

Što će sada? Sjeti se da bi mogao ribu hvatati. Ovdje su sigurno velike i lijepe, a on baš takove želi.

Pristupi k moru, ali nema udice. Pogleda bolje, a ono kraj mora i udica i mreža. Prihvati udicu, baci ju u more, a ona u isti čas poče da se trza. Odmah ju izvuče, i gle! Na njoj krasna srebrna riba.

  • Ah! – klikne veselo Nevenko , skine brže ribu i opet baci udicu. U čas izvuče veliku ribu zlatnu, onda crvenu, modru i sve tako redom, a sve jedna ljepša od druge.

Radostan Nevenko baci udicu u stranu – radije će hvatati mrežom. Samo neka ih bude puno, puno i neka sve budu ovako lijepe.

Baci mrežu u more, podrži je čas-dva, a ona silno oteščala. Nevenko počne vući, ali mreža je teška, preteška.

– Hej, vi djevojke, dođite, pomozite! – poviče Nevenko.

U isti tren stvore se kraj njega djevojke i hajde poteži tešku mrežu iz mora.

Više nego sve krasne ribe, veselilo je Nevenka kako se djevojčice natežu s teškom mrežom, kako posklizuju po pijesku i padaju, kako ih ribe prskaju vodom kad se praćakaju i kako djevojčice viču i bježe.

Već je cio brijeg riba naslagao, kad se Nevenko i te igre zasiti pa reče: – Znate što? Želim se pretvoriti u ribu da zavirim kako je u moru. Vi sjednite ovdje, držite mrežu, pa kad se vratim, izvucite me.

Tek je to Nevenko izrekao, već sklizne kao velika riba u more.

Krasote li prave biti riba i ploviti po beskrajnom moru! Nevenko je plivao čas desno, čas lijevo, gore, pa dolje, a onda se počne spuštati do samoga dna.

Uh! kakvih li tu grdosija?! Nisu to više ribe, nego nekakva strašila.

Nimalo se Nevenku to ne svidi.

Došavši na samo dno, ugleda dovoljno koralja i biserja i htjede nešto sa sobom ponijeti, ali se sjeti da mu djevojčice mogu toga dati koliko god hoće. Zato opet krene natrag i dopliva do mreže.

Sad je tek nastala prava šala. On potegne za mrežu, a djevojčice, misleći da je unutra i da želi da ga izvuku, potegnu mrežu, a ona prazna.

Bace je opet. On opet isto.

Napokon sklizne u mrežu, a kad su ga izvukle, htjede on da im opet uteče, no jedna mudrica pritegne naglo mrežu, skupi je, pa ga izbace na obalu.

U isti čas pretvori se u Nevenka.

Dugo su se još tome smijali, kako ga je djevojčica nadmudrila, a on, da joj se osveti, stane je hvatati da joj zamrsi one sjajne zlatne vlasi.

On poleti, a ona samo ispred njega nestaje kao magla.

To mu se svidi pa zaviče: – Hajde, trčite sve, a ja ću vas hvatati!

Za čas prhne cijelo jato djevojčica, a on bjež za njima. Uhvati jednu, a ona mu sklizne iz ruke, pa drugu, pa treću, pa sve tako redom, dok mu i to ne dosadi.

  • Dosta je! – reče – Odlazite! Volim ja hvatati ove ptičice što ovako krasno pjevaju.

Djevojka nestane, a iz šume prhnu silna jata svakakvih ptica: malih, velikih, bijelih, šarenih…

Prhuću ptice, a Nevenko ih hvata. Uhvati jednu, a ono već druga, ljepša, ispred njega prše.

Pusti prvu da uhvati drugu, kad gle! Evo treće, još ljepše. I sve tako redom, dok Nevenku i to ne dosadi.

Mahne rukom, a ptica nestane.

Što će sada?

Uvijek je želio da bude lovac i da ubija divlje zvijeri. Htjede da kuša to. Čim mu je ta misao u glavi nikla, a ono mu se već stvori puška o ramenu, a prah o pojasu.

Zelen se gajić nekako zgusne i primakne, a Nevenko ugleda pred sobom veliku šumu.

Veselo korači unutar i odmah opazi zeca kako skače kao da trči za ogradu. Nevenko brže trgne pušku, namjeri i opali. Kako je zeca pogodio baš u skoku, zec se preokrene u mraku i pade mrtav.

  • Oho! Kako je taj hitac dobar! Nu gle, što se ono tamo iza onog grma šulja?

Nevenko opet naperi pušku i – bum! Životinja se samo pruži na zemlju. Nevenko pristupi bliže i ugleda veliku lisicu.

Kako mu je srce stalo kucati od radosti i ponosa! Tako se puca! Svaki hitac pogađa.

No nije imao vremena da se dugo raduje jer iz jednog grma nešto zasvijetli. Nevenko pogleda bolje, kad to su oči, žute, divlje, velike oči, koje su se u njega upiljile.

Iza grma stajao je ogroman lav. Nevenko sav protrne od straha. Brže namjeri pušku, hitac prasnu, i gle čuda! Lav krotko kao janje ispruži noge ispred sebe. Nije dospio ni da rikne, već je bio mrtav.

Nevenko htjede da si obriše znoj s lica, kad začuje za sobom glasno šuškanje. Okrene se, a ono velika zmijurina gmizi prema njemu i već zinula da ga ugrize.

Zgrabi brže pušku i saspe zmiji hitac ravno u otvorena usta. Glave joj posve nestade, kao da je nikad nije ni imala, a tijelo se samo smežura i propadne u rupu iz koje je izgmililo.

Nevenko je tek dospio da opet nabije pušku, kad začuje strašnu lomljavu. Za čas, dva, stvori se pred njih ogroman slon.

  • Ha! Ha! – klikne začuđeno Nevenko. – Ovoga bi bilo šteta ubiti. Radije ću na njemu malo pojahati.

Kako on to pomisli, već osjeti kako se diže u zrak. Slon ga zahvatio svojim rilom, podignuo u vis i posjeo na svoja leđa.

Nevenko se tomu od srca nasmijao pa reče: – Hajde, prijatelju, da se sada malo prošetamo!

Slon je išao polagan. Lomeć grane i šikaru ispred sebe krčio si put.

  • Ne tako – reče Nevenko. – Neka ovdje mjesto šume bude livada pa ćemo se na njoj malo pozabaviti.

U tren oka stvori se ispred njih livada, a Nevenko zapovjedi: – A sada lijepo trči!

Nešto smješnijeg ne može valjda ni biti, nego li kad onako nespretno stvorenje, kao što je slon, želi trčati. Važe se on i desno i lijevo, podizuje teške noge, trese sobom, a Nevenko sjedi kao na kakovoj staroj turskoj galiji i odskakuje gore dolje.

Smije se on slonu i takovom trčanju, no onda pomisli da bi uistinu bilo lijepo projašiti po ovakvoj divnoj livadi, ali ne na ovoj grdosiji, već na lijepom hitrom konjiću.

Još brže od njegove misli stvori se kraj njega divan bijeli konjić. Slon opet prihvati Nevenka svojim rilom i posadi na konja. Tek je Nevenko uhvatio uzde, a konjić prhne niz livadu kao ptica. – Oh! Konjiću slavni, vileni, tebi ipak ništa ravna nema! Nevenko je glasno kliktao od veselja.

Projezdiše oni livadom i dva i tri puta, a Nevenku se čini kao da ima krila.

  • Još da vidim jeli bolje biti ptica ili jahač – izreče Nevenko i pretvori se u pticu.

Prše on amo tamo, daleko u vis pa na pučinu morsku, no onda mu bude i toga dosta, pak skoči na zemlju i pretvori se u Nevenka.

Što će sada? Svega mu je ovoga dosta. I previše…

Napokon se sjeti da još nikad nije vidio veliki grad.

Kako to pomisli, livada, gaj… sve to ispred njegovih očiju nestade, a ono se kao iz zemlje stane povaljati nešto divno, veliko.

U tren oka našao se Nevenko na sred ulice ogromnoga grada. Oko njega buka, vika, treska. Ljudi, kola, jahači, vozovi, željeznice… sve lupa, viče i trese kao da hoće zemlju da prolomi.

A velike kuće nanizale se jedna do druge pa i ne puštaju pogledu da se digne do neba.

Nevenko se jedva počeo snalaziti.

  • A gdje je bogatstvo toga grada? – pomisli.

Sad se počeše pred njim redati sjajne trgovine, prepune svega. Nevenko izbuljio oči, pa sve gleda i gleda i ne može da se nagleda. Htio bi ovo i ono, a ne zna što bi prije.

Počne napokon kupovati sve od reda i plaćati zlatnim dukatima kojih su mu bili puni džepovi.

Nakupovao on mnogo toga pa uzeo kola i sve to srtpao na njih. Onda uzeo druga, pa treća… Već je za njim išao cijeli niz kola natovarenih svim i svačim, ni sam nije znao čim – a još je uvijek kupovao.

Napokon mu se sav taj sjaj i ljepota smiješa u glavi pa reče:

  • Šta će mi sve to? Želim vidjeti carske dvore.

Pred njim se stvori velik sjajan, sav pozlaćen dvor. Ispred dvora stražari čuvaju stražu.

Nevenko pođe bliže i reče prvom stražaru: – Želim vidjeti dvor iznutra.

Stražar se duboko nakloni i pusti ga naprijed. To isto učini i drugi i treći i svi stražari redom, pa onda i sluge i dvorjanci. Svi mu se klanjaju, svi ga puštaju da ide kud želi.

Nevenko ide kroz sjajne dvore i ne može da usta zatvori od samog čuda. Svud naokolo zlato, svila, staklo, mramor …

  • Ipak je od svega najljepše biti kralj – pomisli Nevenko. – Pa zašto da ne budem kralj?

Kad on to pomisli, na njemu se stvori velika grimizna mantija, na glavi osjeti krunu, a u ruci mač.

Pogleda naokolo, a ono oko njega silni dvorjanci. Klanjaju se i čekaju njegove zapovijedi.

  • Povedite me na prijestolje! – reče mirno kao da je oduvijek kralj.

Dvorjanci učine ispred njega dvored i povedu ga u veliku dvoranu gdje je stajao velik zlatni prijesto.

  • Sad mi dovedite kraljicu! – reče zapovijedajuć Nevenko.

Dvorjanci pohite van i za nedugo vremena dovedu divnu mladu kraljicu.

Kraljica se Nevenku milo nasmiješi i sjede kraj njega. Bila je prekrasna i naličila na onu djevojčicu koju je Nevenko prvu ugledao kad je stupio na otok.

No nije imao vremena da o tom duže promišlja.

  • Sad neka dolaze poklonici i molitelji – reče dostojanstveno Nevenko.

I počeše se redati dugi redovi poklonika i molitelja svake vrste. Svakomu je Nevenko – kralj rekao koju dobru riječ, svakomu molbu uslišao. No kako je to trajalo dugo i predugo, Nevenku napokon dosadi pa reče: – sad je dosta. Neka se priredi gozba.

Za gozbu sve je već bilo spravno i nije trebalo drugo, nego da kralj uzme kraljicu za ruku i da je povede u veliku dvoranu.

Bio tu stol dug od jednog kraja dvorane do drugog , a sjao se od zlata i bio prepun svakog dobra i obilja.

Sjeo kralj i kraljica i svi dvorjanici oko stola i jedu. Jede kralj Nevenko slatko, no na jedanput mu se baš od srca zijevne.

Zastidi se. To nije pristojno i nikako ne dolikuje kralju. No usta kao za inat opet se i opet otvore. Pomalo počne osjećati veliki umor, a oči se stanu sklapati. Skupi zato sve sile pa reče: – Dosta je gozbe, nek zasvira glazba i počne ples!

U pokrajnjoj dvorani zazvuči milo i veselo glazba. Dvorjanici poskaču na noge, pozovu dvorske gospođe i za malo se vremena sve veselo okretalo po zvucima glazbe.

Ali se Nevenko prevario ako je mislio da će mu to san rastjerati. Naprotiv! Glazba je tako lijepo milo romonila pa Nevenku glava otešča, a oči se zaklope …

No za čas se prene: ta ne može on ovdje spavati.

Onda baci umorni pogled naokolo pa reče: – Svega mi je dosta – želim spavati.

Za čas nestade svega.

On opet stoji kraj mora, a bijeli brodić do njegovih nogu.

Teško umoran baci se u njega i zaspe čvrsto, tvrdo, kao nikad do sad….

Tek kad je brodić strugnuo i pristao uz obalu, otvori oči. Ugleda pred sobom milo svoje malo seoce i skoči sav izvan sebe od radosti na kraj.

Bio je opet na svom starom mjestu kraj kamena na žalu. Veselje ga i radost tako zaokupi kao da je ugledao raj. Nema više umora, nema one sitosti i dosade, već kao da mu žilama teče sama radost.

Ogleda se, a ono brodić već daleko, daleko, već se vidi kao bijeli oblačak.

Nevenko mu veselo mahne rukama i poviče: – S Bogom brodiću, s Bogom carstvo ispunjenih želja! Ne žudim vas više! Jer živjeti tako da se sve želje ispunjaju dosta bi bio jedan dan pa bi život dodijao. A ovako, gdje se za svaku želju boriti mora, tu je i dugi život prekratak.

Ema Božičević

Odgovori