Početak travnja za svakog poznavatelja i ljubitelja književnosti i bajki znači slavljenje bajki Hansa Christiana Andersena. Neke su se knjižnice uključile u proslavu, i svojim dječjim korisnicima organizirale nezaboravan doživljaj – najdužu noć u knjižnici – Noć s Andersenom. Osim što su djeca imala prilike slušati i učiti o Andersenu, izrađivati oblike i ukrase od papira, kako je on to i sam rado činio, gledati animirane filmove ili slušati pripovjedače, mogli su i prespavati u knjižnici. Jedna takva knjižnica bila je i Knjižnica i čitaonica Popovača, gdje su djeca uživala u cjelovečernjem programu koji je uključivao i pripovijedanje bajki Hansa Christiana Andersena i listanje starih, lijepo ilustriranih bajki. Izabrali smo najljepšu ilustraciju koja nam se svima svidjela, pa je bila „pobjednica večeri“ – Snježna kraljica kako ju je vidio slikar Vladimir Kirin.
Zatim smo pripovijedali o životu pisca, i bajku Djevojčica sa šibicama. Začinili smo večer i jednom bajkom naše Andersenice – Ivane Brlić-Mažuranić – i prvi put čuli u cijelosti bajku Kako je Potjeh tražio istinu.
Puna srca sam doputovala, unatoč lošem vremenu, i ostala iznenađena stupnjem razumijevanja i znanja djece o bajkama, ali i životu velikog pisca. Nekoliko fotografija koje svjedoče o tome kako nam je bilo raspoređeno je kroz cijeli tekst, a posebno se zahvaljujem ravnateljici Ivani i knjižničarki Kristini na toplom dočeku i predivnom boravku kojeg ćemo se sjećati. Hvala!
U nastavku pišemo o Hansu Christianu Andersenu, i na taj način mu odajemo počast i izražavamo divljenje a sve povodom 220. obljetnice njegova rođenja:
Rođen je 2. travnja 1805. godine u mjestu Odense u Danskoj. Bio je sin jedinac i vrlo osjećajan i osebujan dječak, a kasnije i čovjek. Nije se, kako je možda uobičajeno za dječju dob, igrao s ostalom djecom iz susjedstva, a živio je skromno, dapače i siromašno, s majkom i ocem postolarom. U stančiću u kojem su živjeli njegov je otac imao postolarsku radnju, i iako su bili skromni, mali Andersen bio je obasut pažnjom i maštovitim lutkama, igrama te redovitim pričanjem priča. Otac mu je redovito čitao bajke iz Tisuću i jedne noći i bio je tetošen kao plemićko dijete koje odrasta na dvoru, a ne u skromnoj sobici.
Nakon osnovnog obrazovanja morao je raditi u tvornici tekstila te u tvornici duhana, i iako je radio samo nekoliko dana, tog se iskustva sjećao cijeli život, a nakon rada prepuštao se svojim lutkama, igrama, mašti, i već je tada znao da želi postati glumac, pjevač ili plesač. Tako je njegovo rano djetinjstvo obilježilo materijalno siromaštvo, ali mu je pruženo osjećajno bogato sazrijevanje u društvu majke, oca i sigurnosti doma.
Kad mu je bilo sedam godina, otac mu se vratio iz vojske i umro od teških posljedica vojevanja, a smrt oca mali Andersen pamti po riječima majke: „…uzela ga je Ledena djeva…“. Majka se, boreći za opstanak zapošljava kao pralja, a to znači da cijele dane provodi u hladnoj rijeci perući robu za druge. Dolaze i Andersenove formativne godine, majka se opet udaje, za čovjeka koji ne mari puno za njega, a on odlazi u veliki grad na školovanje, odlazi postati kazališni glumac!
Međutim, teško mu to ide, a razloga je bezbroj, samo što niti jedan nije, iz današnje perspektive, razumljiv niti prihvatljiv. Naime, govore mu svašta: od toga da nije lijep, do toga da je ružan, da je potpuno netalentiran itd. Možemo zaključiti kako je bajka Ružno pače sjećanje na te teške dane njegova odrastanja u velikom gradu. Ipak, nastavlja školovanje, a za školu koju pohađa i ravnatelja te škole kaže kako mu je „…htio uništiti dušu…“, srećom, nije uspio.
To je razdoblje u kojem se prepušta pisanju, kako bi, valjda, ublažio svoju bol od ružnih komentara i ismijavanja kojem je bio izložen. Njegova prva pjesma nosi naslov „Umiruće dijete“, a uskoro izdaje i prvu zbirku pjesama. Njegova nam prva pjesma pokazuje njegov rani interes za teške teme tuge i smrti. Poznato je da je imao prijatelja koji je bio vrlo boležljiv. Njegova suosjećajnost nagnala ga je da posjećuje boležljivog prijatelja i priča mu priče kako bi mu olakšao dane provedene bez društva i u bolesničkoj postelji.
Osjetljivost ga prati cijeloga života, a posebno je bio osjetljiv na omalovažavanje: okrutne i nepromišljene primjedbe koje je čuo na svoj račun usjekle su mu se u dušu, i sjećao se svake takve uvrede. Tako je lakše shvatljiva njegova životna tema – određena duhovna, osjećajna čežnja za lutanjem.
Putovao je mnogo i gdje god bi bio pratila ga je njegova tjeskoba. Život je proveo sam, kažu da se je lako zaljubljivao, ali ta mu ljubav nikad nije bila uzvraćena. I iako se kroz život često i osjećao i držao odvojen od zajednice, u isto vrijeme je, kao i svaka ljudska duša, želio biti prihvaćen. I tako, neovisan i slobodan – ipak je prijateljevao i vezao se za nekoliko obitelji i prijatelja, kao i dansku kraljevsku obitelj.
U svojim nam pričama Andersen daruje veliki dio sebe. Andersen kao dječak sluša narodne bajke u raznim prigodama: za vrijeme berbe hmelja, u predionici u sklopu bolnice, gdje mu je radila baka. Tako mu se, kako sam kaže, „otvorio svijet bogat poput onog iz Tisuću i jedne noći“. Iako je napisao preko 150 bajki i priča, samo osam potječe izravno iz danskih narodnih priča: Kraljevna na zrnu graška, Divlji labudovi, Svinjar, Kresivo, Otac uvijek ima pravo…
Umjesto zapisivanja i prenošenja narodnog blaga i bajki, kako to čine Perrault, zatim braća Grimm, Andersen pristupa pisanju na sasvim nov način – on svoje bajke “sipa” na papir iz vlastite mašte i za njega je pripovjedački postupak sredstvo kojim stječe pristup svom bogatom unutarnjem svijetu.
Prva zbirka objavljena je 1835. i sadrži samo četiri bajke: Kresivo, Cvijeće male Ide, Mali Nikola i Veliki Nikola te Kraljevna na zrnu graška. Andersen shvaća da je čitanje odlično, ali da glas pripovjedača nema zamjene, te već s izlaskom prvih svojih bajki on čita svojoj publici naglas. Kad je čitao, glas mu je bio tako opušten i prirodan da se činilo kako je bajka iz knjige zakoračila u sobu.
Nakon prve zbirke bajki on počinje pisati redovito i nezaustavljivo, a na pitanje kako mu uspijeva pisati toliko bajki, odgovarao bi: „…nametnule su mi se…“. Njegov glas i pisanje bili su toliko svježi i novi da ubrzo postaje slavan i preveden na mnoge jezike. Prvi engleski prijevod objavljen je 1846., a mnoge je pisce inspirirao, kao npr. Oscara Wildea, za pisanje bajke „Ribar i njegova duša“.
Volio je njegove bajke i stil i Charles Dickens, s kojim je i prijateljevao, i s čijom je djecom Andersen, družeći se dok je bio u posjetu, izrađivao iz papira škarama razne oblike i figure. U tome je bio majstor, majstor izrezivanja detalja i minijatura, figura i oblika od papira – škarama.
U bajci Cvijeće male Ide spominje tu svoju majstoriju, samog sebe stavlja u ulogu studenta koji maloj Idi priča divne priče dok iz papira vješto izrezuje čudesne oblike i slike: srca u kojima su mali plesači, velike dvorce, cvijeće itd.
Čitajući Andersenove bajke, shvaćamo da je on pjesnik ljudske duše, ljudske patnje i da neke bajke završavaju tužno, ili čak i u pričama sa sretnim završetkom radosni trenuci i sretan kraj moraju se tegobno zaraditi. Takva je bajka i Snježna kraljica, koja je najduža njegova bajka, a od početka pisanja pa do objavljivanja prošla su tek dva tjedna! Pisao ju je od 5. prosinca 1844., a dostupna za čitanje bila je već 21. prosinca. „…kao da je plešući izašla iz papira…“, objasnio je taj brzi proces pisanja prijatelju.
Dopustio si je povratak u djetinjstvo – u sobicu na tavanu na kojem je na samome krovu bila kutija za cvijeće koje je uzgajala njegova majka. „U mojoj priči Snježna kraljica“, napisao je, „taj vrt još uvijek cvjeta!“
Umire 4. kolovoza 1875. u Kopenhagenu. Vodio je čudan život, pun težine i gorkih želja, no taj je život bio ujedno ukrašen njegovom genijalnošću, autentičnošću – kojom se u punom sjaju predstavio svijetu.
Mogli bismo zaključiti da mu je život bio neka vrsta bajke u kojoj su se bitke i razočarenja preobražavali u blistave uspjehe. U njegovom dnevniku, kao već „prestar“ dvadesetogodišnji učenik, zapisao je jedne nedjelje 18. rujna 1825.: „Moram izvršiti svoj posao! Čovječanstvu moram naslikati viđenje koje se mojoj duši ukazuje u svoj živosti i raznolikosti, a duša mi zna da to može učiniti i učinit će!“
Bajka je bila književni oblik koji mu je to omogućio. I postao je besmrtan!
Sretan mu rođendan iz rodnog mjesta Hrvatske Andersenice!
U pisanju sam se služila predgovorom Neila Philipea, iz knjige Hans Christian Andersen, Bajke
Fotografije: Hans Christian Andersen, Bajke
Fotografije iz knjižnice Popovača: Katja Sabljak
