Bajka Zlatan ključ, jedna je od osam bajki iz zbirke U carstvu ispunjenih želja koja je izdana 1923. godine u Dubrovniku. Spisateljica Ema Božičević rođena je u Ogulinu 18. veljače 1879., a umrla u Zagrebu 1. prosinca 1942.
Iza sebe je ostavila dvije zbirke priča i jedan roman.
Bajka Zlatan ključ govori o djevojčici koja je naišla na srnu kojoj je trebala pomoć.
Djevojčica se zvala Negoda. Imala je dobro srce i pomogla je srni, a bila je takva, da bi i vuku u nevolji pomogla. Zbog svoje dobrote dobila je darak, upravo zlatan ključ, za koji joj je rečeno da otvara sva vrata. Što su to „sva vrata“ i kako je Negoda pomogla srni, pročitajte sebi i djeci u bajci koju donosimo u cijelosti. Dobro čitanje vam želimo!
Negoda je brala u šumi gljive, kad ugleda lijepu i vitku srnu. Začudi se, nešto uplaši, no ipak se malo nasmiješi.
Srna se najprije bolno ogleda na sve strane, onda poskoči k Negodi i progovori:
— Molim te, mila mala djevojčice, pomozi mi! Lovci me sa svih strana ganjaju i stjerali me već ovamo prema kraju šume. I sad nemam kuda, već na livadu, gdje će me ubiti. Nema nigdje ni pećine ni jame, da se sakrijem, a lovci me opkolili sa svih strana. Molim te, molim, pomozi mi!
Srna je sva drhtala i teško dišuć jedva govorila.
Negoda je imala dobro srce i bila domišljata. Nikad njoj nije trebalo mnogo razmišljati, što bi Činila. Netom je njezino malo srdašce za nešto zaigralo, ona je bila spremna i život svoj zato dati.
I vuka da je vidjela u kakvoj nevolji, bila bi mu pomogla, a kamoli ne bi umiljatoj dragoj srni.
Skoči brže, dohvati svoju vrećicu, u kojoj su bile gljive, istrese ih, strpa srnu unutra i zaveže, pa vreću stavi pod grm.
Tek je to učinila, začuje hajku i prvi lovac iskrsne pred njom.
— Mala, jesi li vidjela srnu da ovuda bježi? — zaviče lovac.
Negoda se pričinila kao da traži gljive, pa reče i ne obazirući se:
— Nisam vidjela ništa.
Pa kuda bi dospjela? — vikne Ijutito lovac. — Ti si prava tuka! Zabodeš nos u grm, pa ne vidiš ničega — iskali lovac bijes i odleti naprijed.
Sa svih strana začu se sad lomljava i sva sila lovaca nahrupi tuda.
Negoda se stisne sasvim u grm i svi prolete mimo nje, a da je i ne spaziše.
Tek se ona izvukla iz grma i počela spremati gljive u pregačicu, kad se lovci strašno kunuć stanu vraćati.
— Gdje bi se mogla sakriti? … Kud je dospjela? … Mora da je tu negdje u blizini …
Takovi se glasovi čuli i opet prolete lovci mimo Negode.
Zadnji se lovac vukao pomalo za njima. Leteć za srnom iskrivio je nogu.
Kad spazi Negodu, dovuče se do nje i ustavi.
— Što ti, mala, imaš ovdje unutra? — reče, i lupi nogom po vreći.
— Ajme! nemojte, zaboga, lupati po vreći. Unutra je objed i boca vina, što nosim ocu u šumu — reče uplašeno Negoda i povuče vreću još više u grm.
— O, to je krasno! — reče lovac — baš sam gladan. Nuder, razveži tu tvoju vreću, danas ću ja s tvojim ocem podijeliti objed … Mene noga jako boli, pa ne mogu dalje, a mjesto, gdje ćemo mi lovci objedovati, daleko je u šumi.
Kad to izreče prisjedne na zemlju i posegne za vrećom.
Negoda se sva strese od užasa. Onda se brže baci pred lovca na koljena i plačući zavapi:
— Nemojte, zaklinjem vas, dirati u objed mojega oca! On je jako silovit Čovjek i ubio bi me, da mu sve ne donesem. Mislio bi, da sam ja pojela. Nego idemo radije zajedno, on nije daleko odavle, pak možete k njemu prisjesti — vama sigurno ne će jela uskratiti.
Negoda je brzo promislila ovako:
»Neka ja samo uzmem vreću na leđa i zađemo malo u gušću šumu, onda ću mu lako uteći.«
Na veliku njezinu radost lovac pristane.
— Ali čekaj malo — reče lovac, kad je Negoda uprtila vreću na leđa — ja ću nositi vreću.
Pridigne se, uzme vreću i pođu.
Negoda je putem sve mišljala, što će sad.
— Znaš mala, da ću te istući — reče lovac putem — ako si me prevarila, da ti je otac blizu.
— Još malo, još samo malo se potrudite — reče Negoda mirno, koja se već domislila, što će.
Za malo vremena dođu do jedne jame. Tu je jamu Negoda od prije znala i bilo joj je poznato, da nije jako duboka.
— Evo, ovdje unutra moj otac siječe drva — reče Negoda i pokaže na jamu.
Lovac začuđen pometne vreću i zavikne:
— Što?!…
Učini mu se čudno, da tko siječe drva u jami, kad ih gore ima dosta.
No nije on pravo ni okom trenuo, već je Negoda uhvatila vreću i bacila je u jamu. U isti tren prekrije lice rukama, da se o grmlje ne ogrebe, pa skoči i ona za vrećom.
Još je srećom, kad se našla dolje, brže zgrabila vreću i skupa se s njom zavukla pod jedan veliki kamen.
Nije se pravo ni šćućurila, kad lovac ispali dva hica u jamu, ljut, što ga je Negoda nasamarila, jer mu sad doista ne preostade drugo već poći za ostalim lovcima.
Cijeli je dan Negoda čučala kraj vreće u jami pod kamenom. Naokolo je bilo tiho, samo se moglo čuti, kako dva mala srdašca nemirno i uplašeno kuckaju.
Kad se spustila večer i lovci već kod svojih kuća večerali, izađe Negoda ispod kamena i razveže vreću.
Srna veselo skoči iz vreće, pa se brže stanu obje penjati iz jame. Srna je lagodno skakutala naprijed, a Negoda se vješajuć o grmlje uspinjala.
Kad su došli gore, najprije se ogledaju naokolo, onda srna priđe Negodi i stane joj lizati ruke, da joj iskaže svoju zahvalnost, jer govoriti nije mogla od suza.
Negoda je ogrli i tako su se one kao dvije prijateljice milovale i zauvijek se zavoljele. Napokon progovori srna:
— Negodo, prijo milena, ovo, što si ti za mene učinila, više je nego dobrota i milosrđe. To je prava ljubav, kad si ti htjela i život za mene žrtvovati. Nikada ja toga ne ću zaboraviti i zamolit ću vile, da te nagrade … Ali sad se moramo rastati, jer eto noći. Za mjesec dana, kad mene lovci zaborave i pođu drugim stranama, dođi na ovo isto mjesto, pa ćemo se opet sastati.
Još se jedanput ogrle i izljube, a onda potrče svaka na svoju stranu.
Roditelji Negodini bili su u velikom strahu cijeli dan, no kad je Negoda na večer došla i sve im ispričala, zadovoljni izljube svoju kćerkicu …
Kako je mjesec dana puno vremena za onoga, koji što nestrpljivo očekuje! Negodi se Činilo kao da se dani i ne miču. Brojila je časove, a svaki čas kao da za inat stane i ne će da ide naprijed. Najvoljela bi uzeti kakovu batinu, pa tjerati te časove, to vrijeme, pa i isto sunce, koje tako strašno polagano puzi po nebu.
Ali gdje je ta batina, da njom zahvatiš vrijeme i sunce?! Nema je na svijetu, pa ne ostaje drugo, nego čekati.
Napokon je i tih mjesec dana prošlo …
I slava Bogu!…
Negoda presretna poleti u šumu, ali ne reče roditeljima ništa od straha, da je možda ne bi pustili.
Nije ona nego došla do prvoga grma, već iza njega izleti pred nju srna.
Sretne se ogrle i počnu pripovijedati, kako im je bilo u to vrijeme, što se nisu vidjele.
Negoda ispriča, kako su joj bili dugi dani, a srna kako su lovci još često dolazili u šumu u potjeru za njom i napokon nestali. Onda reče, kako je vilama sve ispričala i obećala im dovesti svoju prijateljicu.
— Hajde brzo, mila Negodo — reče na koncu srna — požurimo se, da potražimo vile.
I počnu skakutati lagano naprijed.
Negoda je bila tako vesela i sretna — sve joj se Činilo, da ima krila.
Kad su došle duboko u šumu, gdje je šuma tako gusta, da je i usred bijelog dana mračno, ugleda Negoda nešto kao bijele maglice, kako se oko drveća prepliću.
— Što je ovo? — upita začuđena.
— To su vile — reče srna i prileti bliže.
Sad ih vile ugledaju i dopršu k njima. Stanu milovati Negodu i s njom se razgovarati.
A Negoda ih gleda, gleda i ne može, da se nagleda. Sve su lijepe, mlade, a imaju duge zlatne vlasi. Oči su im modre kao nebo, a lice bijelo kao snijeg. Odjevene su u laganu maglicu i ne hodaju zemljom, već pršu kao ptice.
Onda jedna reče:
— Uzmimo Negodu i srnu u kolo, pa zaplešimo! Veselo klikćuć prihvate se za ruke i u času prhale su Negoda i srna lagano kao vile u njihovom kolu.
Negoda je sve zatvarala oči od uživanja. Činilo joj se kao u snu, da pliva po beskrajnom moru, pa opet da se diže visoko nebu pod oblake.
Dugo je to potrajalo, onda umorna klone na travu. Vile prisjednu oko nje i opet je stanu milovati i s njom se igrati.
Nikad se Negoda ne bi s vilama rastala, ali je vrijeme odlazilo i primicala se noć, a ona je morala kući.
Napokon svi poustaju i pođu da otprate Negodu.
Kad se šuma počela rijediti vile stanu, jer one ne mogu dalje.
Od reda počnu ljubiti Negodu. Zadnja pristupi k njoj vila, koja je imala oko pasa zlatan lanac i na njemu zlatan ključ. Odriješi lanac od pojasa, poljubi Negodu i progovori:
— Dobra moja Negodo, evo ti na uspomenu tvoje dobrote zlatan ključ. S njim će ti se svaka vrata otvarati. Samo ga moraš uvijek o pojasu nositi. Neka ti puno sreće donese, to ti mi od sveg srca želimo.
Stavi sada lanac s ključem Negodi oko pojasa, još je jednom poljubi i u tren oka nestade vila između drveća.
Srna otprati Negodu sve do na kraj šume, onda se izgrle i obećaju, da će se nakon mjesec dana opet sastati.
Napokon se žalosne rastanu …
Kako su se roditelji silno iznenadili, kad su na večer ugledali Negodu. Od zlatnog ključa i lanca o pojasu padalo je kao zlatno svjetlo po svoj Negodi. Sva se ona sjala, kao da se u zlatu okupala. I sva je kućica s njom najedanput zasjala.
Bio to baš vilinski dar, a taj donosi sreću …
I za Čudo, cijeli je svijet odsad Negodu nekako drukčije gledao. Svatko je bio s njom prijazan, svak je želio da s njom progovori koju riječ. Nije bilo čovjeka, koji joj ne bi sve za volju učinio, a još manje, da bi je čime ražalio.
Kako je velika moć zlatnog sjaja!
Negoda je to dobro osjećala i ponosno dizala svoju glavicu kao kakva kraljica.
No koja će to vrata ona zlatnim ključem otvarati?
Nije vile pravo razumjela, jer nije znala, da je svako čovječje srce zatvorena vrata i da za svako treba imati ključ, kojim će ga otvoriti, da uđe u njega … Ona je mislila na obična, drvena vrata, ali je tek poslije sve shvatila.
Mjesec dana iza toga počele su kiše i nevremena. Negoda nije mogla u šumu, da se sa svojom srnom sastane. Koliko je suza radi toga isplakala!…
No kad osvanu prvi lijepi dan, ona pohrli na sastanak. Ali šuma je prazna. Nema srne, nema vila. Lutala je cijeli dan po šumi, tražila, prisluškivala, dozivala, ali odgovora ne dobi.
Još je mnogo dana dolazila i tražila srnu, no nje je nestalo zauvijek.
Prošlo otad nekoliko godina, a Negoda izrasla krasnom djevojkom. Zlatne su joj duge vlasi, oči modre kao nebo, lice bijelo kao snijeg …
Ista vila.
Niz bijelu haljinu visi zlatan lanac, a na njemu zlatan ključ. A to zlato svakim danom ljepše sjaji i Negodi svakim danom bolje pristaje …
Jednog dana prosu se po cijeloj zemlji glas, da je knez, idući u lov, izgubio ključ od zlatnih vrata svojega dvora. Glasnici budu razaslani na sve strane da to jave narodu i da svak mora tražiti taj ključ jer dok se ne nađe, ne može knez u svoje dvorove.
Tražilo se i tražilo, danju i noću, ali zaludu.
Da potakne narod na još pomnjivije traženje, raspiše knez velike nagrade onomu, tko nađe ključ. Nuđao je tovare dukata, zlatna odličja, visoke časti. Ali nikoga to ne zapade. Ključa nema te nema.
Napokon se knez počne groziti. Razglasi kazne, koje će se strogo izvršiti na čitavom narodu, ako se u mjesec dana ne nađe ključ.
Knez će popaliti sela, muškarce pobacati u tamnice, a žene išibati.
Velika strava obuze narod. Dan po dan kako je odmicao, svijet je to više očajavao, jer ključa nitko ne može naći.
Jao, tko će to zlo preživjeti!
Sreća je cijele zemlje bila, da je tu živjela Negoda. Ona ih je spasila. Eto, jedno jedino dobro srce, među njima spasilo ih od propasti!
Negoda se domislila. Ima ona ključ, koji svaka vrata otvara, pa možda će otvoriti i kneževoga dvora zlatna vrata.
Čim se to domislila, skine lanac od pojasa i pođe do kneževih glasnika, da im preda ključ i poruku.
A glasnici presretni podbodu konje i pohrle knezu u grad.
Silno se knez začudi, kad na zlatnom lancu ugleda zlatan ključ. Vidi, da nije njegov i ne vjeruje, da će otvoriti njegova vrata, a na pripovijetku o vilinskom daru samo se nasmiješi. No ipak odmah pođe sa svojim dvorjanicima, da kuša sreću.
I gle, čuda! Čim ključem malo zakrenuše, zlatna se vrata kneževog dvora Širom otvoriše.
Knez se silno obraduje i obreče, da će Negodu bogato nagraditi.
No ključa joj nije mogao niti htio vratiti. Zašto, da joj vraća ključ, kad ga njoj ne treba, a on ključa nema? A na cijelom svijetu nema čovjeka, koji bi umio takav ključ učiniti.
Naloži dakle glasnicima, da natrpaju kese dukatima i predadu Negodi kao nagradu. Ali neka joj isporuče, da joj ključa ne će i ne može dati, a ona ima pravo, da zaželi još jednu želju, koju će joj on, knez, ispuniti.
Glasnici se odmah dadoše na put i isporuče sve Negodi.
— Kad je tako — reče ona — ja poklanjam knezu ključ, a želje nemam nikakove …
Knez bi bio volio, da je što zaželjelo i da to ispuni, jer bi, mislio je, račun bio među njima čist. No i ovako je bio veseo, samo kad je ključ u njega … I što će napokon zlatan ključ siroti djevojci?!…
No kako se Negoda ljuto pokajala! Nesta ključa, nesta sjaja, a vrata se pomalo sva pred njom zatvoriše.
Oh! kakav je svijet! Zar su je uistinu voljeli i cijenili samo radi ključa!? … Kao da Negoda nije ona ista od prije!…
Ali nije to nju toliko boljelo, koliko da je izgubila najljepšu uspomenu, što je imala. Svaki je dan postajala tužnija. Plakala je i plakala za svojim ključem, za svojom milom uspomenom — plakala napokon rad izgubljenih prijatelja, nad gorkim razočaranjem svojim.
Onda se jednoga dana domisli: Poći će, eto, knezu, izjadat će mu svoje jade i zamoliti, da joj vrati ključ.
Nije to htjela knezu poručiti, već se jednog dana skupi, obuče svoje bijelo odijelo, rasplete zlatne vlasi, pa se uputi u grad kneževu dvoru.
Dvorjanici je odmah prepoznaju i odvedu knezu.
Tu ona padne na koljena, ispriča mu kroz suze nevolju svoju i na koncu zamoli, da joj vrati ključ.
Knez se teško zamislio. Tomu se nije nadao.
Sve bi joj drugo lako i rado dao i učinio, ali ovo ne može.
No što da Čini? Djevojka ne će novaca ni zlata — hoće samo svoj ključ. A zar može jedan knez uzeti ubogoj djevojci jedino što ima?
Dade dozvati svoga sina, da se s njim posavjetuje.
Kad je mladi knežević došao i Negodu ugledao, ostane kao ukopan od čuda s njezine ljepote. Tek očeve riječi dozvaše ga k sebi.
Otac mu sve rastumači i reče, da će možda on znati, kako bi se ova teška stvar riješila, da budu oni i Negoda zadovoljni.
Mladi knežević još jedanput pogleda Negodu, malo promisli, onda veselo progovori:
— Niti Vi, oče, možete ovu molbu odbiti, niti ova mlada djevojka bez ključa ostati. A ipak će se stvar lako riješiti.
Stari ga knez u Čudu pogleda, pa upita:
— Ali na koji način? … Ja ne mogu da dokučim …
— Evo ovako — nasmije se mladi knežević. Uzme ključ, pa ga objesi Negodi o pojas. Onda je uzme za ruku, pa pristupi knezu i reče:
— A sada ne moramo dati ključa, jer želim ovu divnu djevojku uzeti za ženu.
Presenećen knez gleda i ne vjeruje svojim očima.
Negoda stoji pred njim, ne sirotna, rasplakana djevojka, već u zlatu okupana, zlatnim sjajem obasjana vila.
Dostojna drugarica njegovomu sinu!
Knez očaran ustane sa svog svilenog sjedala, pristupi bliže, pomiluje Negodu i upita, hoće li poći za njegovog sina.
No gdje je ta djevojka, koja će lijepog odvažnog kneževića odbiti? Zar se može što bolje i ljepše poželjeti?! …
Negoda se sretna zarumeni, a mladi je knežević ogrli…
Brzo iza toga slavili su pir i živjeli sretno do u kasnu starost.
