Travanj mjesec je bio obilježen kroz pripovijedanja kojima smo slavili rođendan najizvrsnije hrvatske književnice, i Tjedan dobre dječje knjige. Ivana je rođena 18. travnja 1874. godine, pa smo na njen 149. rođendan u Vili Ružić na Pećinama, slavili njoj u čast, kroz sjećanje na našu veliku spisateljicu, njenu obitelj i njena djela. Sve bi bilo teško izvedivo bez dobre volje čuvara Spomeničke baštine Theodora de Canzianija koji nas je ugostio manirom dobrog gospodara, izuzetnog čovjeka koji u tišini i rekla bih, dubokoj kontemplaciji, pazi na zbirku i kad je prilika za to – prenosi vrijedne i bogate informacije o Ivani, obitelji, samoj kući, povijesti, manje poznatim činjenicama, i svemu onome što s toliko ljubavi i srca ne možemo pronaći u knjigama. Skrbitelja Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić, koji brine o Vili Ružić i zbirci neke je podsjetio a neke upoznao s manje poznatim činjenicama i pričama ovih velikih obitelji a kojima cijela kuća odiše. Susretu i slavlju su aktivno prisustvovali i učenici prvih razreda Prve sušačke hrvatske gimnazije zajedno s knjižničarkom Irenom Šlosar i profesorima.
Mada ovo nije bio moj prvi posjet ovoj iznimnoj kući koja je dizajnirana i sagrađena po mjeri predmeta /baštine/ i samim tim posebna, a uzmemo li u obzir sadržaj i postav da tako kažemo, uz Theodorove priče koje dolaze ne samo iz njegova uma kao naučene informacije već u potpunosti rezonira sa svakim milimetrom njegova uvida i znanja o predmetima kojima je okružen i portretima kojih je duboko svjesan dok o njima govori a koji nas prate po cijeloj kući svojim nepokolebljivim pogledima – taj dan bio je poseban, jer sam u taj sveti prostor dovela dašak Ivaninog rodnog zavičaja pripovijedajući bajku Regoč.
Ja ustvari nemam puno riječi osim zahvale – i gimnaziji i Theodoru na najboljem mogućem društvu i homage Ivani.
Već za nekoliko dana Ivanine bajke pripovijedali smo u sklopu Tjedna dobre dječje knjige u organizaciji Gradske knjižnice Rijeka, a koje se je održalo u Dječjoj kući. Šuma Striborova bila je idalan setting za Šumu Striborovu, i iako sam razmišljala o težini bajke za uzrast kojem je bila taj dan namijenjena – pokazalo se po tko zna koji put da su djeca mali ljudi beskrajnog razumijevanja, koje samo mi veliki ponekad nepravedno propitkujemo i tako sami ponekad postavljamo barijere kojih nema. Iza Šume Striborove “zasladili” smo se bajkom o prijateljstvu predočenu kroz kontraste malog i velikog, inteligentnog i glupavog, znatiželjnog i ravnodušnog, teškog i laganog, tamnog i svjetlog… također iz pera naše velike književnice.
Sve u svemu izdašan tjedan uspješnih projekata vezan uz bajke i neki drugi, bolji i ljepši svijet, koji nas na trenutak ukrade i odvede daleko, da bi potom imali o čemu razmišljati, maštati, kreirati, istraživati, pa ponavljati jer je vrijedno, korisno, a dostupno i jednostavno.
Zahvala Kristianu Beniću iz GKR/Dječja kuća, PSHG-i i Theodoru na gostoprimstvu i prepoznavanju pripovijedne umjetnosti, neposrednosti, nezamjenjivosti ljudskoga glasa – disiplinom čije vrijeme je došlo!
