Svake godine u ovo vrijeme, nametnu se slike, mirisi i osjećaji kao sjećanje na Badnjak i Božić, ne jedan, nego kroz cijelo djetinjstvo.

Sa popriličnim odmakom, jer moje djetinjstvo seže u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, sjećanja su sve čišća i jasnija. Glavne figure da ih tako nazovem, ovih sjećanja, su djed Franjo i baka Anka. Oni su nas na Badnjak skupljali oko sebe kao piliće, i bez svjesnog napora nam kroz djela, mirnoću i ljubav, nesebično davanje, pokazali moć zajedništva i ljubavi unutar obitelji.

Posebno su mi se u sjećanje urezale ove slike:

U selu Vučići, na vrh malog brijega s pogledom na Dobru i grad, u kući uvijek toploj i spremnoj na dolazak unučadi svaki dan, a ne samo na Badnjak, Badnjak je ipak bio poseban. Ne trebam isticati kako nije bilo velikog bora/jele, sijalica, ukrasnog papira i poklona kakvi se danas podrazumijevaju.

Djed bi svakog Badnjaka, sve dok je mogao, odlazio u obližnji gaj po drvce. Samo bi se stvorio sa malim božićnim drvom, kojeg bi smjestio u sobi uz kuhinju, obično na stolac. Baka za to vrijeme mijesi i peče obredni kruh božićnjak. Bilo nas je, i ima nas još, četvero unučadi. Kad bi postavili drvce, slijedilo je kićenje. Donosi se kutija sa ukrasima, u kojoj su ukrasne male ptičice koje su imale štipaljke kojima bi se držale za grane, nekoliko ukrasnih kuglica, i orasi zamotani u foliju ili neki drugi dostupan svijetleći papir. Srebrne trake, crvene trake, te zvijezda na vrh bora. Kad bi ga okitili, stajali smo pred njim i gledali kao u neko blago, svjetlucavo i radosno čudo! Zatim bi nacijepao dovoljno drva za par dana jer se za Božić ne cijepaju drva.

Kuglof ili slatki kruh sa grožđicama, orehnjača, makovnjača i suhi domaći keksi stajali su već nekoliko dana prije pripremljeni u kutijama u hladnoj sobi.

Naravno da mi je to, kao slatkoljupcu bila najdraža soba, i redovito sam degustirala tradicionalne delicije prije ostalih.

Baka je, kao i većina domaćica tada, mijesila i kruh i božićnjak, te kuhala i spremala kuću. Izabrala bi „najlipši stolnjak i najlipšu tacnu“ za kolače, jer je pripremanje hrane zauzimalo vrlo značajno mjesto.

Na Badnjak se nije mrsilo do večere, što ne znači da se je postilo, nego da se nije konzumiralo meso. Za ručak se je pripremala salata od krumpira i jaja, te salata od graha. To je bio ritual dugi niz godina. Roditelji koji su radili, pridružili bi nam se na večeri i svi zajedno bi večerali. Dok smo okitili drvce, obično u društvu s djedom, već bi se kućom širili mirisi kuhanja kokošje juhe za večeru.

Božićnjak je okrugli, svečani, obredni kruh, za čije spremanje je bila potrebna vještina. Mijesio se bez kvasca i ukrašavao. Umiješeno tijesto stavi se u okrugli kalup, te ukrašava. Od tijesta se zatim pletu ukrasi: pletenice koje idu po rubu gornje strane božićnjaka, križ kojeg je baka stavljala po sredini, tako da je božićnjak podijeljen križem na četiri godišnja doba. Rade se figurice od beskvasnog tijesta i stavljaju na vrhu kreacije. Vrč ili kako se ovdje kaže lajtić s vinom, prase, pilići i kvočka, i još kakav ukras. Zatim bi se ispekao, i kako nije imao prehrambenu svrhu, nego obrednu, u našoj obitelji bi ga okićenom drvcu prinesao djed Franjo. Pod drvcem, bilo ono jela, smreka ili bor, bila je i pšenica koju je baka sadila na Svetu Luciju. Na božićnjak se je stavljalo malo novčića, a uz njega nekoliko malih jabuka, oraha, lješnjaka, i kukuruz – kao zalog za blagoslovljenu hranom, urodom i zdravljem godinu.

Obavezno bi tu bila i božićna svijeća – koja se često čuvala za sljedeće godine. Simbolika svijeće višestruka je. Simbolizira badnje svjetlo, pobjedu svjetla nad tamom, dobra nad zlom, i iščekivanje Isusovog rođenja. Također postojala su jasna pravila kada se svijeća pali, kada se gasi, i sprema za sljedeću godinu.

Djed bi zatim izmolio molitvu, a mi djeca bi se smijali njegovoj ozbiljnosti.

Kokošja juha je kuhana, kolači su na stolu, sva obitelj se skuplja za kasnom večerom – i uskoro je Božić.

Odlazak na ponoćku bila je normalna stvar mojim starima, pjevale su se Božićne pjesme i plesalo se čak i kolo pred crkvom od radosti, iako sam više puta čula „da se nije smjelo“ – moji su smjeli jer su htjeli.

Božić stiže, a s njim i prvi – po običaju u mom selu – muški čestitar. Prvi i jedini susjed na brdašcu bio je stari Franjo Belin – imenjak mog djeda, obično je dolazio prvi u kuću, čestitao, popio rakijicu, i razgovaralo se i smijalo se. Taj čovjek bio je pun priča i anegdota kojima smo se smijali i veselili.

Zatim Božićni obiteljski ručak, kokošja juha, pečenje, obično sa pečenim krumpirom na masti ili mlincima, salatom, kolačima, za odrasle malo rakije i vina, a za djecu naranče i kolači.

Paljenja drva badnjaka se ne sjećam, jer su se nakon Drugoga svjetskog rata, ognjišta u kućama rušila i počeli se zidati štednjaci. Paljenje grane ili drva bukve ili hrasta na badnje jutro je običaj koji se kod nas prvi put spominje 1272. u dubrovačkom statutu Liber statutorum civitatis Ragussi. Po hrvatskom etnologu Vitomiru Belaju tradicija paljenja badnjaka rasprostranjena je bila i van Europe, a sam običaj je vrlo star.

Paljenje badnjaka tako je bilo uobičajeno u svim krajevima naše zemlje bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.

Otac obitelji na Badnji dan unosio badnjak u kuću i nakon pozdrava ga stavio na ognjište. Valjalo je da badnjak tinja, a ne gori, sve do sljedećeg blagdana ili Svetog Stjepana ili Sveta Tri kralja – a ta vatra badnjaka unosila je blagostanje i mir obitelji.

Običaji za Badnjak i Božić variraju od sela do sela na ovom području, ali sve radnje, obredi i običaji kao i vjerovanja – prenose se i prenosili su se, makar u mom slučaju, nenametljivo, tihom radošću obavijeni, i u krugu ljudi koji su i sami u sebi nosili i širili ljubav, mir, zajedništvo i sreću, kako u Božićno vrijeme, tako cijeli svoj život i svaki dan.

Posvećeno mom dedi Franji i baki Anki Vučić, koji su bili svjetlo naše obitelji, i vavik će to biti.

Želim bez iznimke svima sretan Božić i dobru, blagu i zdravu 2021. godinu!

Odgovori