Osim pisane i zapisivane književnosti kod mnogih se je naroda razvijala ona književnost koja nije rukom pisana, već koju su narodi usmeno prenosili, pamtili, a tek naknadno one su se počele zapisivati te izdavati u obliku zbirki narodnih bajki ili pripovijedaka. Jedna mi je takva knjiga Tvrtka Čubelića izdana 1970. godine u Zagrebu ovih dana došla pod ruku i ostala. Kako nam je kod narodne usmene predaje autor nepoznat kao i uvjeti postanka određene priče, bajke ili pripovijetke nastale iz naroda, obuhvaćamo ih izrazima narodne pjesme, zagonetke, poslovice, pripovijetke, narodna teatrologija ili retorika, ili jednostavno: usmena narodna književnost.
Kako usmeno prenošenje, makar poznatih nam narodnih blaga, sve češće biva zabilježeno – u isto vrijeme je sve manje narodnih pripovjedača koji bi nam ih prenesli, tako su nam ovakve zbirke kao i audio zapisi priča i pričanja ljudi iz naroda, narodnih pripovjedača – dragocjene.
Nadalje, ta blaga koja su se usmeno prenosila obično su se prenosila na selu, od seoskih ljudi i u njihovom ambijentu, pa su i motivi i poruke znatno drugačije negoli u pripovijetkama pisanim od školovane ruke. Svaki je narod kroz stoljeća prolazio kroz svoja iskušenja, životne i svakodnevne borbe, previranja i bitke, i upravo u toj neizbrušenoj narodnoj predaji otvara nam se svijet čovjeka i njegova nastojanja kroz razne priče i anegdote, i iako kažemo da narodne bajke postoje u svakom kutku svijeta gdje je i čovjeka, motivi su slični ali kontekst zna naravno biti potpuno drugačiji od djela do djela, ovisno o mnogobrojnim faktorima tog trenutka tog dijela svijeta.
Tvrtko Čubelić, Narodne pripovijetke, 1970., Zagreb
O starim pripovjedačima malo toga se zna, jer osim pripovijedanja nisu ostavljali traga. Trag su bile priče koje su pripovijedali, i to je bilo jedino važno – prenošenje.
Stoga je i naše znanje o njima nikakvo možemo reći. Ipak možemo pronaći spomen na neke od njih pa je tako recimo J.W. Goethe sa živim sjećanjem spominjao kako mu je majka pripovijedala, dok A. Puškin govori zahvalno o svojoj dadilji Arini Rodionovoj od koje je čuo divne bajke i priče.
Braća Grimm prikupljajući detaljnu građu potpunije i s puno više interesa doživljavaju pripovjedače, pa tako spominju izuzetno nadarenu pripovjedačicu bajki Katarinu Dorotheu Viehmann.
U najvećem slučaju, njihova imena ili su oskudno, ili pak nikako zabilježena.
Danas se razumije da je prisustvo pripovjedačeve pojave vrlo važno i znakovito. Značajna događanja i duboka osjećanja, poznavanje života, jasno gledanje na pojave oko sebe, detaljizam, glas, raspoloženje ili atmosfera govora, naprosto mudrost satkana sjećanjem na sva dobra ali i loša, sva životna iskustva sebe i ostalih, predispozcije su dobrog pripovjedača, prenositelja narodne, a u modernom vremenu i umjetničke poruke.
Primjećujem, otkad se ja bavim ovim pozivom, ima tome više od 10 godina, pripovijedanje postaje svojevrstan trend, što ponekad raduje, a ponekad rastužuje, jer je na prvi pogled očito da se kriteriji gube, autoritet postaje svatko, motivi se udaljuju od srži poziva (oči u oči, um uz um, srcem uz srce), pa se riječ pripovijedanje, pripovjedač a u novije vrijeme i storyteller, koriste mahom u PR industriji, jer navodno, priče prodaju od proizvoda pa do doživljaja, destinacije, stvari… ustvari nemoguće je nabrojati raširenost primjene termina u modernom svijetu tehnologija i brzog napretka koji iziskuje čak i priželjkuje brzu poruku do brze zarade. Razumijem i te i takve porive i potrebe da se termin pripovijedanje i pripovjedač danas široko koriste, ali podržavam i nastojanje da se uoči i prepozna način primjene u samoj terminologiji, značenje svakog termina vezanog uz pripovijedanje i pripovjednu umjetnost, pa da se makar razumije u kojem kontekstu, kada, i za koje svrhe i čije i kakvo dobro se iste koriste.
Što se tiče nas pripovjedača danas u Hrvatskoj, a ja nas poznam svega nekoliko, mogu pod jedan zajednički nazivnik staviti nastojanja i zanat svih nas pa i svoj: usmeno prenošenje narodne predaje, običaja, bajki i priča za male i velike, kao i nastojanja da se neke vrijedne umjetničke, autorske bajke uvrste u repetroar jer su pune narodne mudrosti, riječi i satkane od naše ili uz pomoć naše mitologije. Sukladno mojim uvjerenjima, iskustvima i mom karakteru – a sve te odrednice su važne pa i presudne u izvođenju, repertoar pripovjedača sastoji se od priča i bajki (anegdota, itd) koje njemu kao osobi i individui odgovaraju.
Ako se i dogodi da dva različita pripovjedača pripovijedaju istu bajku, neće je iznijeti na isti način. Isto je sa slušačima. I u tome je ljepota pripovijedanja. Ono se ne događa negdje drugdje, niti posredstvom tehnologije ili medija, ono se događa sada i ovdje. Neposrednost je jedan od glavnih aduta pripovijedanja, jer unatoč razvoju, razvitku, brzini dijeljenja podataka – još ništa nije, a niti hoće – zamijenilo ljudski glas i ljudske uši, kao ni ljudski doživljaj odnosno iskustvo.
Zato pripovijedanje smatram umjetnošću, stilom života, koju je nemoguće naučiti da bi se ona dogodila i realizirala u svom punom sjaju, i mišljenja sam da svaki pripovjedač prepozna trenutak u sebi kada ga taj poziv obuzme, te na svoj način, uz mentorstvo, ako ima sreće, dobroga pripovjedača, nastavlja sam svoj put kako to čini svaki junak u svakoj bajci – samo njegov put, samo tako, samo jednom, i nikada isto, već je sve mjena, i svakim smo izborom sljedeće bajke ili priče i sljedećim pripovijedanjem – drugačiji, zreliji, sa više iskustva “opremljeni” – naprosto, naše tijelo i naše misli, naš život i prioriteti u njemu – produžetak su koji nam pomaže biti prepoznatima i slušanima, možda baš upravo zbog toga što živimo taj poziv cijelim svojim bićem.
U tom smislu, svaki pripovjedač izgrađuje, čuva i prikazuje ili izvodi – svoj repertoar. Nisam još upoznala dva pripovjedača sa istim repertoarom. Samo to dovoljno govori o važnosti slijeđenja svog unutarnjeg bića (ako smo s njim u doticaju, naravno, to je prva pretpostavka) i poznavanja sebe i svjeta oko sebe.
Isto vrijedi i za publiku, koja ima svoja shvaćanja, ukus, i svoje kriterije, i koja je posebno spremna i dolazi na sastanak da čuje pripovjedača!
Pripovjedač znači pripovijeda svoju priču prema slušaču, da tako kažemo, u dahu, i dok pripovijeda neminovno se događaju razne stvari oko njega i slušača, ovisno o ambijentu i atmosferi. Svašta može odvući pažnju slušaču, ali ništa pripovjedaču, i u tome je razlika između slušača, publike, i pripovjedača. Čitav niz pojedinosti može slušačima odvratiti pažnju, i zato pripovjedač ima delikatan zadatak: otkloniti i prevazići svojim glasom sav vanjski svijet koji ih okružuje. Iako to nije lagan zadatak, mislim da pravi pripovjedač uživa baš u tom jednom izazovu – zaokupljanju slušača pričom, odnosno sobom. U tom procesu odnosno u procesu pripovijedanja – prva rečenica pripovjedača je važna, jer ona smiruje i uvodi slušača u drugi svijet, povezuje se s njim.
Izvanredno pamćenje, atmosfera govora, improviziranje, baratanje glasom, uvlačenje publike u bajku, zadržavanje fokusa kroz cijelu bajku koliko god ona trajala, samo su neke od alata u pripovjedačkom pozivu, koji je ustvari nemoguće pretjerano približiti onome tko se njim ne bavi. Jedno je sigurno: pravi će vas pripovjedač uvući u bajku ili priču uvjerljivo, živo; dobro će izvesti intonaciju, predahe, pauze… posebnu će pažnju posvetiti govoru. Dati će vam proživljenu sliku likova, radnje i zbivanja, koje će prethodno, na svoj način, upamtiti, uvježbati, do detalja analizirati, te na kraju tog procesa – s vama podijeliti!