U selu Lug iza Zagorja Ogulinskog, ispod samog Modruša, teče potočić Loka koji je toliko mali da je jedan čovjek jednom davno, pošto je rječica mala, napravio “jaz” i preusmjerio vodu na svoj mlin. Napravio je mali jaz koji akumulira vodu koja pokreće pilanu i mlin. Jaz služi za akumulaciju vode za vrijeme sušnog razdoblja, tako da je uvijek bilo dosta vode za okretanje kola. U sklopu vodenice nastala je pilana, gater ili jarmača.

To su prve pilane koje su radile na principu jarma koji se gibao okomito na smjer trupca, dok se trupac pokretao na kolicima koji se pomiče na tračnicama. Ono što je zadivljujuće je da ta pilana i taj mlin funkcioniraju još i danas, iako su se od njenog osnutka pa do danas i prilike i mehanizacija jako promijenile. Gospodin Vlado Žanić tako čuva tradiciju koju je započeo njegov djed, održava ju i živi uz sam mlin odnosno pilanu.

Vodenom pogonu vremenom dodan je i električni pogon, tako da funkcionira oboje.

Transmisijske sile tako pokreću remene, a gospodin Vlado mijenja remene ovisno o tome koji stroj želi pokrenuti. Pokreće tako mlin za mljevu žitarica, svih vrsta koje mu dovezete, zatim pilanu, i stroj kojim oštri listove za piljenje. Pogon je redovito pod zemljom, u donjem dijelu pilane. To je velika soba u kojoj je smješten mehanizam. U samom pilanskom trijemu, maloj drvenoj nadstrešnici, jedini je radni stroj bila venecijanska jarmača s jednim listom pile. U nekim je potočarama ugrađen pored turbina i elektromotor za pogon jarmače u ono vrijeme kad nema dovoljno vode za pogon turbine.

Ovaj rijedak primjerak pilane na pogon vodom je prvi industrijski način proizvodnje obrade drva. Prva takva postrojenja imala su venecijansku jarmaču koja na drvenom jarmu prenosi deblo preko samo jednog lista pile koji je bio glavni radni stroj s pogonom preko vodenog kola. Konstrukcija takvih pilana bila je drvena, a prvu pilanu potočaru u Hrvatskoj izgradili su Pavlini u Crikvenici u 15. stoljeću. Nakon Crikvenice nastaje pilana u Čabru, te ostatku Gorskog Kotara, a u Ogulinu i Modrušu grade se dvije oko 1800-1830. godine.

Pilane na vodeni pogon vremenom zbog nesigurnosti dotoka i jačine vode, i male jačine, bivaju zamijenjene sa parnim pilanama, a kasnije i pilanama na elektromotorni pogon. Bile bi istisnute iz upotrebe davno, jer realno, potrebe za njima više nema, da nije njihove baštinske vrijednosti i povijesne uloge u razvoju pilanske obrade drva.

Bilo mi je idilično vidjeti gospodina Vladu i ženu, zadnja kuća u selu, ispod Modruša i uz malu vodu, kako žive samodostatan život. Uz vodu imaju i zemljište koje koriste za vlastite potrebe sadnje kukuruza, krumpira, pšenice, tritikale i povrća. Pili debla, oštri listove, i tako produžuje život ovom baštinskom primjerku pilane i mlina.

Bilo bi bez sumnje poučno i zanimljivo mlađim naraštajima vidjeti jedan ovako star mehanizam kojim vlada samo jedan čovjek. Posebno kad je smješten na kraju sela, pod gorom, i uz potok, gdje prkosi više od stotinu godina vrtoglavom razvoju, modernom načinu života, i tiho i samozatajno okreće kolo i reže, i melje zvukom koji podsjeća na roktanje.

Na imanju ima još mjesta, šetnica iz čijeg jezerca raste šaš, vidi se na toj šetnici Modruš, odnosno ostaci Tržan grada, a kroz još golu šumu možemo u ovo doba godine vidjeti i koju divlju životinjicu. Zahvaljujem obitelji Žanić na gostoprimstvu i šetnji njihovim posjedom u Lugu.

Odgovori