Od 1. do 15. studenog u Sarajevu se održava Peti festival bajke za djecu i odrasle. Sa sobom donosi pripovjedačke nastupe za djecu i odrasle, radionice za roditelje, odgajatelje, studente i profesore te sve koji žele saznati više o pripovijedanju. Tako su se održavale radionice Umijeće pripovijedanja, Program mame guske, lutkarske predstave, a moglo se nazočiti i pripovjedačkim večerima i radionicama.

Festival je svojim pripovijedanjem otvorila Jasna Held iz Dubrovnika, koja je osim pripovijedanja „Bajki starog Dubrovnika“ održala i radionicu „Umijeće pripovijedanja“, a neke od tema su bile narodna tradicija, atmosfera bajki, umijeće pripovijedanja i umijeće slušanja, važnost bajki u odgoju i odrastanju te simbolika bajki. Udruženje „Bajka“ iz Sarajeva, grupa je entuzijasta koji promiču usmenu narodnu predaju kroz živu riječ, radionice, rad rukama, animacije pa čak i snimanje animiranog filma. Udruženje „Bajka“ je u okviru projekta Teatar pripovijedanja produciralo animirani film u stop motion tehnici. Tako je narodna bajka „Zlatna jabuka“ prenesena na digitalne ekrane. Sve su to sadržaji i radnje koji su značajno uporište neformalnog obrazovanja i odgoja, promocije tolerancije, zdravlja, ljubavi, dobrih odnosa, podrške, vrijednih uzora itd.

U Sarajevo sam stigla 6.11. u večernjim satima gdje su me dočekale Maja i Željka. Nakon upoznavanja i toplog čaja krenule smo prema Centru kulture i mladih općine Centar, mjesto gdje se je održavala večer pripovijedanja na Petom festivalu bajke u Sarajevu – „Storytelling club“. Pripovijedale su pripovjedačice Marina Đorđević iz Bosne i Hercegovine, Lynda Howes i Sarah Abu-Sharar iz Kanade, ja te Tatjana Šojić, poznata glumica ali i pripovjedačica također iz Bosne i Hercegovine. Svaka na svoj način posebne ispripovijedale smo po jednu bajku.

Domaćini, ili bolje rečeno domaćice, su nas zatim počastile večerom u Marokanskom restoranu. Uz ukusnu hranu, mirisne čajeve u ugodnoj atmosferi izmijenile smo svoja iskustva o pripovijedanju i ugodno i lijepo se družile. Domaćice su nam uručile poklone, a ja sam dobila prekrasnu knjigu „Zlatne bosanske bajke“ za velike i male kao uspomenu na gostovanje i poticaj i sredstvo za daljnji rad.

U prepunoj dvorani Velike sale Centra za kulturu i mlade sljedećeg jutra pripovijedala sam za 120 školaraca sarajevske osnovne škole. Upoznala sam ih s Regočem Ivane Brlić-Mažuranić i po njihovim reakcijama i svom pripovjedačkom osjećaju mislim da je to bio pun pogodak!

Sljedećeg dana u dva termina sam pripovijedala narodne bajke braće Grimm, Perraulta te ostale, također pred punom salom školaraca, a u večernjem terminu za roditelje i djecu. Bilo je to iznimno iskustvo koje ću zauvijek pamtiti zbog topline domaćina i svih mogućih organizacijskih pothvata zbog kojih sam se osjećala kao kod kuće.

Naravno da sam u pauzama između nastupa šetala Sarajevom. Mirisom kave, čaja i hrane zapada i istoka ispunjene su ulice Sarajeva. Šarenilom Baščaršije, tkaninama, šalovima, svjetiljkama u svim bojama, ručno izrađenim fildžanima i nakitom odiše ta ulica. Iz nje, pruža se pogled na brda oko Sarajeva koja su naseljena, dok je grad u kotlini, a krovovi kuća na okolnim brdima kao da nas pozivaju na kafu.

U kratkom vremenu skupila sam puno dojmova o mjestu i stanovnicima. Što god sam trebala, gdje god sam došla, naišla sam na susretljiva lica i osmijehe. Shvatila sam pun smisao riječi „raja“. Od turističkih atrakcija u samom središtu grada izdvojila bih Tašlihan ili Kamni han od kojeg je danas ostalo označeno arheološko područje s ostacima. Tašlihan je bio svratište za trgovačke karavane, najčešće mletačke i dubrovačke. Sagrađen je 1540., a u požaru 1879. u potpunosti je uništen.

U blizini je i veličanstvena Katedrala Srca Isusova u Sarajevu, za čije podizanje su zaslužni nadbiskup Josip Stadler i arhitekt Josip Vancaš. Sagrađena je u stilu rane gotike 1889. Vitraji, oltari i lađe, freske, propovjedaonice, tornjići s baldahinima, natpisi i ostali bogat inventar djela su i pokloni vrhunskih majstora tog vremena.

Gazi Husarev-begova džamija jedno je od najljepših djela islamske arhitekture u BiH. Džamiju je dao izraditi Gazi Husrev-beg, a sagradio ju je glavni arhitekt Osmanskog carstva.

Baščaršija – izgrađena je u 15. st. kad je osnovan i grad. Potječe od riječi „baš“ koja na turskom znači „glavna“ pa tako Baščaršija znači glavna čaršija. Nastaje u 15. st. kad Isa beg-Ishaković gradi brojne trgovine i han. Ubrzo se zanatlije udružuju u cehove te postoji oko 80 vrsta zanata i mnogobrojne zanatske radnje i trgovine. Mnogi zanati su se i do danas zadržali, gastronomska ponuda tradicionalnih jela je bogata kao i ponuda suvenira, nakita, tekstila poglavito šalova, fildžana i ostalog.

Baščaršijom dominira Sebilj, što na arapskom jeziku znači „put“. To je fontana posebnog oblika koja se obično nalazi na trgovima, a služila je za besplatno napajanje putnika. Sebiljdžija bi zahvaćao vodu iz korita i pružao ju putniku da pije. Njihova gradnja na Balkanu počela je dolaskom Turaka. Česme su najpoznatiji simbol grada Sarajeva, a o njima postoje brojne priče i legende. Drvena fontana oblikovana je u otomanskom stilu i najpoznatiji je motiv Sarajeva. Ovaj dio Sarajeva naziva se i „trg golubova“. Slike ispod pokazuje zašto.

Osim ove, u Sarajevu su i mnogobrojne druge česme/fontane.

Hodajući središtem grada došla sam do Muzeja Sarajeva 1878.-1918., a muzej priča priču o Sarajevu za vrijeme Austro-ugarske uprave. Upravo ispred muzeja, netom ispred Latinskog mosta preko rijeke Miljacke, izvršen je atentat na prestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju, a taj događaj neposredno je promijenio čitavu svjetsku povijest.

U muzeju se nalaze fotografije snimljene netom prije atentata, šalice iz kojih su pili Franjo Ferdinand i njegova žena Sofija za svog boravka ondje, oružje kojim su ubijeni, vijesti nakon atentata, optužnice, podaci o planiranu, fotografija i odjeća atentatora Gavrila Principa te mnogi drugi eksponati.

Na samoj zgradi Muzeja je ploča koja ukazuje na mjesto događaja.

Preko Latinskog mosta naišla sam na Muzički pavoljon sagrađen 1911. Smještena je u blizini kasarne, praznicima u njemu se je svirala vojna limena glazba.

U središtu grada nalazi se i stara pravoslavna crkva koja je posebna po tome što je šira nego duža. Okružuje ju divan trostrani trijem ispred kojeg je bogat vrt s raznim cvijećem. O nastanku njene gradnje postoji više raznih teorija. Sadašnji izgled dobila je 1730. iako je sagrađena stoljećima ranije. U unutrašnjosti je ukrašena ikonostasom majstora Radula iz 1674. Ova crkva ujedno je i muzej otvoren 1890., a u fundusu je zbirka ikona i starih slika, predmeti izrađeni od metala, liturgijske tkanine i vezovi, stari rukopisi i knjige, stari dokumenti te numizmatička i etnološka zbirka.

Hodajući gradom pogled skreće na grafite koji govore „samo da ne puca“. Sa ili bez iskustva rata u životu, kad pročitate ovaj grafit na ulicama grada postane vam jasno koliko su njegovi stanovnici propatili za vrijeme opsade grada i koliko su zahvalni na – miru.

Sve što sam gore navela nije ni 10% onoga što grad i ljudi ovdje nude, ali ostavila sam nešto i za sljedeće posjete kojih će, znam, biti.

Sarajevo me je raznježilo. Sarajevo, i u njemu Željka, Maja, Tatjana, Sarah, Lynda, Aleksandra, Marina, Branka, Ana, Jelena! Peti Festival bajke za djecu i odrasle u Sarajevu još traje. Zatvaranje festivala je uz Storytelling club s Tatjanom Šojić 15.11. u 19.30. Tako će se proslaviti još jedna uspješna festivalska godina.

Vidimo se nagodinu!

Leave a Reply