Zašto je Ivana važna za Ogulin, i zašto je Ogulin bio važan za Ivanu?
Ivana Brlić-Mažuranić, ili kako se sama često potpisivala inicijalima, IBM, rođena je Ogulinu 18. travnja 1874. godine, a umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938.
Kćerka je Vladimira Mažuranića i Henriette rođene Bernath, iz Varaždina. Otac Vladimir bio je najstariji sin pjesnika Ivana Mažuranića. Bio je književnik i povjesničar svjetskog glasa, član Akademije znanosti i umjetnosti, član češke i poljske Akademije znanosti i umjetnosti, i dopisni član mnogih međunarodnih naučnih ustanova. Majka joj je bila rodom iz Varaždina, a vinograd Hališće u Varaždin brijegu Ivana spominje i opjevava kasnije u svom životu.
U vrijeme kad se Ivana rodila, djed joj je bio hrvatski ban (1873-1880), a otac državni odvjetnik u Ogulinu. Vremenom, otac biva prebačen u službu u Bosnu, a po povratku postaje banski povjerenik u Karlovcu. Taj boravak u Karlovcu daje IBM drugu priliku za upoznavanje njenog rodnog zavičaja, Ogulina. Bilježi dva posjeta, jedan 1880. i drugi 1886. godine. Njena bujna mašta, mašta buduće pjesnikinje slavensko-mitoloških Priča iz davnine, pokrenula se je unutrašnjim njenim doživljajem planine Klek koja dominira u reljefu kao najviša točka u kraju, pa tu nastaje i njeno prvo djelo Zvijezdi moje domovine – koja nije tiskana.
Osim dva razreda formalne škole, Ivana je naobrazbu stekla privatno, zbog česte selidbe roditelja. U stalnom dodiru s ocem učenjakom, i djedom pjesnikom i jezikoslovcem – ne samo da je stjecala odličnu naobrazbu kakvu joj formalna škola možda ne bi ni pružila, već je dolazila u kontakt sa najučenijim i najutjecajnijim osobama tog vremena. Ipak, najveći utjecaj na nju ostavlja njen djed Ivan, što ona i sama navodi više puta i na više mjesta kasnije u životu. Za vrijeme odrastanja tako uči nekoliko jezika, pa kasnije postaje poliglot. Osim potpunog osjećajnog poznavanja materinjeg jezika koji je učila uz pomoć djedovog brata, Antuna Mažuranića, poznatog filologa i gramatičara, govorila i pisala je savršeno njemački, francuski, ruski, engleski i talijanski. Voljela je vrlo francuski jezik, pa prve pjesme Ma Croatie (Mojoj Hrvatskoj) i Le Bonheur (Sreća) piše na francuskom jeziku.
Svoj odnos o jeziku kao instrumentu pjesničkog izražavanja opisuje u eseju Rečenica koja obuhvaća svijet i Autobiografiji. Velike obiteljske knjižnice i obilje knjiga koje su joj bile na raspolaganju cijelo djetinjstvo imalo je na njen odgoj i obrazovanje velik utjecaj, i nitko ju nije nadzirao ili ograničavao u izboru lektire, pa je slijedila svoj unutarnji poriv, umjetnički i patriotski, koji ju oblikuje u veliku spisateljicu.
Preseljenjem čitave obitelji u Zagreb, kod djeda, i susretom sa stricem, pjesnikom Franom Vladimirom Mažuranićem, prihvatila je njegov savjet o pisanju bilježaka i dnevnika. Savjetovao ju je on tome, jer vođenje bilješki ili dnevnika spremište je mladih osjećaja koje se onda zrelim umom dadu književno obraditi.
Ivana je dnevnik vodila od 1888.-1891. obuhvaća vrijeme djevojačko pa sve do udaje 1891. Iako dnevnik nije vodila redovito tj kontinuirano, neki zapisi su u zasebnim bilježnicama i listovima, ipak je vrijedan čitanja jer zrcali običaje i događaje tog davnog vremena.
Zanimljiv je jer nam pokazuje njen put od djevojaštva do zrelosti, i pruža uvid u svijet buduće književnice – pa u njemu pronalazimo njene spontane izraze i mišljenja interesa i emocija, osjetljivost za ljude, prirodu itd.
Posebno ju je pogodila smrt djeda Ivana, kad joj je bilo 16 godina. U času djedove smrti bila je Ivana u njegovom domu, u kojem je umro u naslonjaču, uz otvorenu knjigu Les terres du ciel (Zemlje neba, Flammarion). Na koricama te knjige, Ivana je ostavila zapis Posljednji časovi Ivana Mažuranića.
Dvije godine kasnije udaje se u Slavonski Brod, tada Brod na Savi, za doktora Vatroslava Brlića. Zbog majčinskih dužnosti, i misli da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima žene, ozbiljnim pisanjem se počinje baviti tek s 29 godina.
1902. izdaje prvo djelo Valjani i nevaljani, zbirku pjesama i pripovijedaka za dječake. Izdana je u vlastitoj nakladi u malom broju primjeraka, „za mali krug prijatelja“.
1905. izdaje drugu knjigu pripovijedaka i pjesama za djecu Škole i praznici, a sedam godina poslije izdaje zbirku pjesama Slike.
Napokon 1913. stiže djelo Čudnovate zgode šegrta Hlapića, te kao kruna njena rada 1916. godine izlazi prvo izdanje Priča iz davnine, i tako Ivana dostiže svoj najveći književni uspjeh u zemlji i svijetu.
Osim izdanih djela, neka ovdje nisu spomenuta, svoje radove je objavljivala u časopisima Vijenac, Njiva, Omladina, Hrvatska revija, Obzor.
Knjižice pod naslovom Iz arhiva obitelji Brlić I II i III – koje izdaje potkraj života, su povijesni dokumenti koje je imala na uvid od oca Vladimira, a popratila ih je svojim komentarima i predgovorom.
Zadnje Ivanino djelo izašlo je 1937, godinu dana prije njezine smrti. Jaša Dalmatin naslov je tog djela, a inspiraciju pronalazi u očevom istraživanju zanimljive povijesne ličnosti Malek Jaše, Dubrovčanina, potkralja u indijskoj pokrajini Gudžerat na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće.
Drugi dio te knjige je ostala tek shema koja čeka da ju netko dovrši, možda upravo kako je Gundulićev Osman čekao Mažuranića, ili Šenoina Kletva dočekala Tomića.
U Pričama iz davnine Ivana je obilato inspirirana prirodom i oblikom tla, to je duboka i istinska inspiracija. Rođena je pod samim Klekom, kojem se nekoliko puta vraćala i puno ga puta spominjala, sam vrh planine diže se 1181 u vis, a pod njim teče ponornica Dobra koja nestaje pod samim gradom.
Ona sama o susretu sa zavičajem kaže:“ Već u mojoj šestoj, a poslije u dvanaestoj godini, desila se prilika da proboravim neko vrijeme u rodnom mjestu Ogulinu. Odande potječu prvi jaki utisci kojih se sjećam. Već za prvoga od ovih boravaka sjećam se osobite uzbuđenosti koju je u meni proizvela neobičnost okolice. Čudnovati i napadni oblici Kleka, i romantičnost rijeke Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka. Čudnovatim načinom pretpostavljala je moja mašta ne na vrh Kleka, već u nutrini njegovoj silne, burne i neprestane prizore. Štoviše, slike koje su mi se prikazivale, nisam držala za tvorevinu mašte već za neko otkrivenje, koje mi je iz daljine odavalo istiniti nutarnji život Kleka.“
Tako i toliko je djelovao Klek na nju, (ali i svaki drugi zavičaj) da je svojim detaljnim zapažanjem te dojmove oblikovala na visokom stupnju maštovitosti.
Kako je integrirala sjećanja iz djetinjstva na zeleni krš Ogulina, vidi se na mnogim mjestima u Pričama iz davnine.
Navodim samo neke: u Šumi Striborovoj: „Bila tamo litica visoka do oblaka, a snaha zapovjedi jednoga dana starici neka joj donese snijega s vrha litice da se umije…“
Kako je Potjeh tražio istinu :“Pa da vidiš kada posjedoše na drvene klipiće, pa kad poletješe niz vododerinu, kao luda vojska na ludim konjima. Lete niza stijene, a jedan drugome za petama, sve do pola zaravanka, do velikog kamena obraslog mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini, te se od velikog zamaha i puste ludorije koprcaju jedan preko drugog.“
Jagor: „Dugo išli kroz rov, te onda izašli na drugi otvor jazbine. Našli se navrh krša na jednom polju kamenitom, strašno velikom. Sa dvije strane digle se litice, a sa dvije strane ploče gvozdene, tako te iz tog polja nema izlaza ni ulaza nego kroz rov babe Poludnice. Leži polje kano kotlina zatvoreno…“
Za Klek su znamo, vezane mnoge legende i predaje, o skamenjenom divu.
Ivana je divu Kleku, pridružila brata, diva Regoča, junaka iz bajke Regoč, a u toj bajci ona vjerno opisuje svoj rodni zavičaj!
Velika je stoga čast u njenom rodnom zavičaju čuvati baštinu i narodnu, kao i umjetničku, vrhunsku, autorsku, Ivaninu – koja je povezala planine i ponore, ljude i vile, divove i Bjesove, običaje i predaje. Kako i na koji način, možete čuti ako prisustvujete pripovijedanju, iznad mjesta koje je IBM inspiriralo – iznad samog Đulinog ponora, a ispod planine Klek, ili na njoj, zašto ne?