Nezahvalno je pisati o Kleku, jer puno toga je napisano o planini koja krasi zapadni dio Ogulina, i koju primjećujemo s koje god strane prolazimo pored Ogulina. Posebno nam je pogledu privlačna njegova stijena, vrh – koji je okomita 200 metara visoka litica.
Smješten je na pragu Gorskog kotara i pruža se kao gorska kosa prekrivena gustom šumom od podnožja pa sve do planinskog vrha. Šuma izostaje na samoj litici, i na Klečicama, i upravo to čini planinu posebnom. Klek je građen od jurskih i krednih vapnenaca, što znači da obiluje kršem. U podnožju su rubne prostrane i bogate livade, a padine prekrivene zdravom šumom pretežito bukve i hrasta. Obiluje kraškim obilježjima pa je bogat špiljama i škarpama, ponikvama, ponorima, jamama i osamljenim kamenitim obeliscima takozvanim Visibabama, a neke od njih možemo vidjeti nekoliko stotina metara pred skretanjem staze za Klek, s ceste.
Zbog svoje vapnenačke građe bezvodna je planine, dok šume oko njega obiluju izvorima, ali na samoj stijeni vode nema. Pošto je zemlja sa Klekove litice ogoljena, on je gol, ali na mjestima gdje je ostalo zemlje i humusa nalazimo raznolik i bogat biljni svijet. Zato je bio i još je, meka za botaničare, pa su oni i prvi posjetitelji Kleka i otkrivači njegovih ljepota.
Za Klek su vezane mnoge narodne predaje i legende, pa ga pronalazimo utkanog u hrvatskoj književnosti te likovnoj i glazbenoj umjetnosti. Poznato je kako je inspirirao Ivanu Brlić-Mažuranić u pisanju Priča iz davnine, Augusta Šenou, Matoša, Kovačića, te mnoge druge velike pisce naše književnosti.
Tako Ante Kovačić u Viencu 1882. godine piše:
Što si smrknut, stari Kleče?
Zašto ti se čelo mršti?
Hoće l’ gromi da zaječe?
Hoće l’ vihor zviždnut ljuti?
Hoće l’ ustat soko – ptice
I na orle grabilice…
Zbog svog mističnog izgleda, nadahnjuje i mnoge slikare, a prvi takav poznati bio je Slovenac Johann Weichardt Valvasor koji Klek naziva Mons Klyek, crta grad s Klekom, te zapisuje poznatu legendu o Klečkim vješticama koju prepričavamo i danas. Najstariji prikaz Kleka je upravo njegov, nastao 1689.
Od hrvatskih umjetnika Oton Postružnik (1929) slika Klek tehnikom ulja na platnu, slikar Vladimir Varlaj na svojoj izložbi retrospektiva 1992. u Zagrebu izlaže između ostalih, čak desetak slika Kleka, a za jednu od njih Ljubo Babić kaže:“Ta ga slika čini našim najboljim pezajžistom…“.
Od glazbenika valja spomenuti Ivana Zajca koji je uglazbio Poputnicu Kleku Ivana Trnskog.
Tko je izveo prvi uspon na planinu Klek teško je utvrditi, ali najstariji zabilježeni uspon je saskog kralja Friedricha Augusta II koji je Klek pohodio kao botaničar amater. 1838. uspeo se na Klek sa tada ogulinskim časnikom Josipom Jelačićem. Zatim ga spominju i dive mu se Ognjoslav Utješinović, koji donosi i prvi opširniji opis planine, na njemačkom jeziku, zatim akademik Josip Torbar koji piše prvi hrvatski opis Kleka kojim budi veliku pažnju, a posebno je znanju o Kleku pridonijelo HPD Klek koje je osnovano 1921. godine.
Zanimljiv je događaj iz 1909. koji opisuje Vladimir Blašković u časopisu Kulturni radnik, kada je uslijed velikog ratnog manevra dovučen na Klek top što je tada bio senzacionalan pothvat i o njemu se dugo pričalo.
Važno je spomenuti i uspon profesora iz Austrije Johannesa Frischaufa koji se sastaje 1874. godine sa Budom Budisavljevićem i penju se na Klek sa ogulinskim učiteljem Magdićem. Taj susret urodio je osnivanjem prvog hrvatskog planinarskog saveza te iste godine u Zagrebu, a čemu je pridonio i Mažuranić, otac Ivane Brlić-Mažuranić, koja je te iste godine rođena u Ogulinu.
Tako je Klekova stijena bila prva škola hrvatskih penjača, a hrvatski planinarski savez, Kleku u čast, ima obris vršne stijene Kleka na svom grbu.
Danas postoji čitav niz izbora prilaza planini, a najpoznatiji je onaj iz sela Bjelsko koje je udaljeno 12 km od Ogulina u smjeru Jasenka, i nalazi se na 625 metara nadmorske visine. Iz Bjelskog se penje planinarskim putem kroz šumu do 1000 metara nadmorsje visine gdje je Planinarski dom koji je otvoren 1958. naporima HPD-a i HPD-a Klek. Nudi sklonište i okrijepu uvijek svježim i ukusnim planinarskim čajem. Domaćini su vikendom čkanovi HPD-a Klek, a dom je otvoren vikendom.
Nakon doma put se račva za Klek i Klečice – a kad se uspnemo na Klek čiji vrh je kamena glava na 1181 metar nadmorske visine, promjera oko 10 metara – nagrađeni smo pogledom prema Gorskom kotaru s jedne strane, a s druge sve do Medvednice nad Zagrebom. Na vrhu obuzme vas osjećaj baš kako je zapisao Halil Džubran:“I kad stignete brdu do vrha, tek ćete se onda početi penjati.“
Klek je vezan za mnoge legende, uspjehe, poticaje, inspiraciju, otkrivanje i istraživanje, a od davnina – doživljava ga se kao diva koji spava prekriženih nogu. Njegovo ime odnosno značenje riječi nije posve jasno, ali je poznato da su ljudi često i na više mjesta davali ovakvo ime brdima istaknutog, strmog oblika sa stijenom. Riječ Klek mogla bi potjecati od riječi „čvor“ a mogla bi značiti i „zvono“ – kako se zove i jedna planina u Austriji pod nazivom Grossglockner, ili prevedeno na hrvatski Veliko Zvono – Veliki Klek.
Klek je Značajni krajobraz, i naporom planinarskih društava, geologa, Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima naše županije, Grada Ogulina, Ministarstva kulture i Fonda za zaštitu okoliša – nastala je Geološka poučna staza koja je duga 7 kilometara od sela Bjelsko do vrha planine.
Klek je i neizostavna trasa puta Via Dinarica traila – Puta kroz smaragdno srce Hrvatske – Zelenu liniju kojom se pruža trasa od Kamačnika preko Kleka i Modruša sve do Plaškog.
Projekt je proveden u 2019. godini zahvaljujući i suradnji i fundusu lokalnih znanja i vještina članova HPD Klek Ogulin HGSS Stanica Ogulin.
Kako bilo, i s koje god strane mu prišli, oprezno pri usponu, jer Klek nije bezopasna planina.
Na zapadu našega grada, danas baš kao i nekada, koči se planinski div… ponosit i jak, to Klek je naš!
Važniji datumi i događaji:
1689. – Slovenski putopisac Valvasor objavljuje prvu poznatu sliku Kleka
1782. – Francuz Balthazar Hacquet spominje biljke ubrane na Kleku
1835. – Franjo Fras objavljuje da se Klek vidi s Gornjeg grada u Zagrebu
1838. – Uspon saskog kralja F. Augusta II u pratnji Josipa Jelačića
1842. – Ognjeslav Utješinović objavljuje prvi opis Kleka na njemačkom jeziku, koji je preveden na hrvatski tek polovicom 20. Stoljeća
1852. – Josip Schlosser i Ljudevit Vukotinović započinju botanička istraživanja Kleka
1865. – Josip Torbar objavljuje prvi hrvatski opis Kleka
1874. – Austrijanac Johannes Frischauf potiče osnivanje prvog hrvatskog planinarskog saveza nakon uspona na Klek
1877. – J.Kugy, C.Marchesetti i M.Tommasini botaniziraju na Kleku
1878. – Dovršava se Rudolfova cesta preko Bjelskog, ispod Kleka
1882. – Ante Kovačić objavljuje u Viencu pjesmu o Kleku
1898. – Povjerenik HPD-a Franjo Fink – veterinar u Ogulinu, uređuje stazu za Klek s dvama ljestvama
1902. – Franjo Fink volonterski nadgleda sa inžinjerom G. Baldaufom izgradnju staze na vrh
1909. – Izvučen top na Klek prilikom vojnih manevara
1912. – Prvi uspon užetom u Klekovoj stijeni
1927. – U Klečicama poginula Etelka Hagenreiter, HTK Sljeme joj postavlja spomen – ploču
1935. – Početak modernog hrvatskog alpinizma (solo uspon Marijana Dragmana)
1939. – Prvi zimski penjački uspon
1949. – Snimljen prvi film o Klekovoj stijeni
1956. – Gradnja Planinarskog doma na Kleku
1958. – Otvorenje doma
1972. – Klek proglašen prirodnim rezervatom
1997. – Darko Berljak stigao helikopterom na heliodrom nedaleko litice za 22 minute
2000. – HPD Klek uređuje stubište na Kleku, a Jasna Bingula markacijom povezuje Klek s Jasenkom i Vrbovskim
Izvor: Dr. Željko Poljak „Vodič na Klek“
Borislav Aleraj „Klek, stijene, penjači“
Fotografije: Sabina Gvozdić