Što je pripovijedanje?
Poznato i kao usmena pripovjedna književnost, pripovijedanje se smatra oblikom folklora.
Davno prije, pripovijedalo se odraslima, vremenom pripovijedanje, bajki recimo, postaje rezervirano samo za djecu, i sada sve više uviđamo da priče i pripovijedanje imaju važno mjesto u životu kako malih, tako i velikih.
Dapače, pripovijedanja se danas proučava i koristi u komunikaciji, medijima, terapijama, folkloru, antropologiji itd.
Ali što je pripovijedanje?
Pripovijedanje je nastup u kojem neposredno pred publikom iznosimo bajku, priču, anegdotu, osobnu priču, odnosno određeni slijed događaja.
Pripovjedači mogu tekst naučiti napamet, ali poznavanje i iznošenje određenog niza situacija – znači znati prenijeti priču!
To znači da pripovjedač ne pamti svoju priču napamet, već se služi frazama, gestama, izrazima, ritmom …. koje zna i koje koristi u svom nastupu.
Zato je svaka izvedba jedinstvena i nikad se ista priča ili bajka ne ispripovijeda na isti način.
Jednostavan zaključak je da pripovijedanje dolazi neposredno iz pripovjedača i da je sačinjeno od njega.
Priča teče iz duše pripovjedača prema dušama slušatelja. I iako je primarno sredstvo komunikacije izgovorena riječ – pripovijedanje je sintetička aktivnost i može se odvijati (a najčešće se i odvija) na mnogim ili svim osjetilnim razinama.
Svaki slušatelj na osobit način doživljava priču, i zato je pripovijedanje prije svega, i nakon svega – aktivnost koja prožima optimizmom i koja afirmira život – poticanje bliskosti, stjecanje znanja, sazrijevanje.
Jednom prilikom majka je upitala svoje dijete koje je netom prisustvovalo pripovijedanju „Je li pripovjedačica čitala priče iz knjige? Ili ih je pričala po sjećanju?“ – dijete je odgovorilo „Ispričala ih je iz sebe.“
(Dijelovi teksta su preuzeti iz časopisa za društvena i kulturna zbivanja ‘Zarez’)
Želite saznati više – nastavite čitati ovdje