Ogulinka Ema Božičević rođena je 18. veljače 1879. u Ogulinu, a umrla u Zagrebu 1. prosinca 1942.

Djevojačko prezime joj je bilo Krajnović, udala se je 1903. za profesora matematike Jurja Božičevića, također iz okolice Ogulina. Živjeli su u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.

Sabrana djela Eme Božičević izdaje Katedra Čakavskog sabora Modruše 2018. godine.

Sabrana djela Eme Božičević – 2018. ISBN 978-953-56318-4-2

Obuhvaća roman Alemka te dvije zbirke priča za mladež: Čarobni svijet i U carstvu ispunjenih želja.

Jedna od priča je i Vještica, koju donosimo u cijelosti.

Ema Božičević – Vještica

Duboko u šumi bila je kućica mala i stara. Sva je crna od starosti, a obrasla mahovinom i gubom. Oko kuće su rasle koprive i trnje sve do krova. A iz dimnjaka crnog i razbitog uvijek je puzao tmasti, gusti dim. Na vratima je sjedio crni mačak sa zelenim očima i hvatao zmije, koje su oko kuće gmizale. Noću su oko nje urlali kurjaci i uhukale sove.

Bijaše to kuća vještičina.

Ta je vještica bila stara, ružna i zločesta baba. Preko dana je varila vračarije i miješala mast, koja se zvala „ni o drvo ni o kamen“. To je značilo: tko se tom mašću namaže može letjeti, i ne će mu smetati ni drvo ni kamen. Ali ta je mast bila samo za vještice. One bi se noću skupile u toj kući, namazale tom mašću, uzjašile na metle i kroz dimnjak odjašile na vrh brijega, gdje je bio njihov sastanak.

U obližnjoj okolici svijet je znao za staru vješticu i njezinu kuću u šumi. I svatko, tko je morao kroz šumu proći, radije je išao daleko naokolo, samo da ne ide mimo kuće vještičine. Jer s kim se ona sretne, tomu zlo donese. A bilo ljudi, koji su noću morali baš onuda proći, pa bi vidjeli u crnom dimu vještice, kako jedna za drugom na metlama jašu. Vidjeli bi kako pršu kao jato crnih velikih pticama vrh brijega, s kojega su ljudima rasipali nesreću. Jer na tom su brijegu vijećale i odlučivale koga će unesrećiti, komu će donijeti bolest i čije će blago podaviti. Pa kad bi svijetu dosta zla dosudile, onda bi nastao ples. Plesalo se tu i potcikivalo, da je bila strahota čuti. I da je tko živ tu tresku čuo, od straha bi protrnuo.

Jedne večeri skupi se u obližnjem selu mnogo momaka i stanu pripovijedati svakojake priče, dok nije jedan naveo razgovor i o staroj vještici.

„Čuo sam“, reče, „da je sad o mjeni mjeseca velik sastanak, na koji moraju doći vještice sa svih strana svijeta. Onda ih, vele, ima nebrojeno mnogo i samo na taj dan primaju nove vještice u svoj zbor.“

„Ala da je to meni vidjeti!“ poviče najmlađi momak.

Taj momak, po imenu Zlorad, bio je junačan i velik šaljičina. Gdjegod bi mogao, izveo je kakvu šalu. Oduvijek ga je najviše radovalo kad se tko ljutio.

„Eto“, reče, „kušat ću ja među vještice poći.“

„Pokušaj samo“, počeli se drugovi šaliti i smijati, „još ćeš se i ti u vještice zapisati.“

No i ako su se oni šalili i rugali, on je ipak odlučio poći među vještice. A što bi sebi utuvio u glavu, morao je izvesti, pa makar ga to i glave stajalo.

Prošlo je od tog doba neko vrijeme i došla noć, a s njom i mjesečeva mjena. Zlorad nije više o vješticama govorio, a i drugovi su njegovi onaj razgovor zaboravili.

Kad se noć spustila, obuče Zlorad stare i poderane crne majčine haljine, omota glavu kudjeljom i sveže crnim rupcem. Obraze izmaže ugljenom i blatom, obuje velike poderane cipele i uzme u ruke štap te se uputi u šumu.

Kad je došao blizu kuće vještičine, počne postajkivati i kašljucati. Približi se vratima i da će pokucati, ali crni mačak sa žarkim zelenim očima hukne na nj i htjede mu skočiti u lice.

Zlorad mahne štapom da udari mačka, no štap poleti po zraku i ne takne se mačka.

Uto se na vratima pomoli stara vještica i poviče: „Tko je?“

Zlorad promijeni glas i zapišti poput stare babe : “Ja sam gospodarice , stara baka. Dolazim tebi da me primiš u svoju četu.“

„Uniđi draga prijo!“ reče vještica.

„Ako si za nas, primit ćemo te, ako nisi, moraš poginuti da ne pripovijedaš svijetu što si ovdje vidjela.“

Zlorad se uspe po starim traljavim stubama u kuću.

Nasred kuće gori vatra, ali ta vatra nije bila kao druge, već je bila zelena. Oko vatre bili su sami lonci. Po zidu i na tavanu visjeli su šišmiši, a po kutovima bila su gnijezda sova i vrana.

U kući se već skupilo dosta vještica, a sve su bile grdne i naličile više crnim pticama negoli ljudima.

Vještica – ilustrirao: Ljubomir Babić

Zloradu je od straha počelo srce teško udarati. Ah, kako bi bio veseo da je mogao uteći! Ali se u njega toliko očiju upiljilo te mu se činilo kao da ga nožima bodu.

Onda mu reče vještica da sjedne. On teško sjedne na malu klupu i starački zakašlje. Sve je bilo mirno i čekalo što će biti. Onda Zlorada upita vještica:“Jesli li, bako ili prijo, ikada u životu što dobro učinila?“

„Nisam nikad“ , odvrati Zlorad kašljucajući.

„Dobro je“, reče vještica. „A jesi li komu zlo učinila?“

„Jesam!“ odgovori Zlorad, „Gdjegod sam mogla, gdjegod sam bila, tu je u selu bilo svađe, tučnjave i grijeha.“

„Oh, sasvim dobro!“ usklikne stara vještica. „Takovu mi trebamo. Ti ćeš biti dika naša. Tako valja! Ne ću te više ni pitati, već vidim da je tebi mjesto među nama.“

Sad su mu sve vještice počele pružati ruke, a te su ruke bile ružne i mršave s dugim noktima, te mu je sve krv curila od toga rukovanja. Onda stara vještica izvadi iz jednog kuta veliki lonac pun masti „ni o drvo ni o kamen“ i postavi ga pred vještice. Brže one posegnuše za mašću i počeše se njome mazati.

Tada stara vještica reče Zloradu: „Evo, bako, uzmi ove masti pa se izmaži, jer inače ne bi mogla prhati s nama.“

I Zlorad se počne mazati kao i sve druge vještice.

Sad još vještica dade svakoj po jedan lončić u ruke i još k tomu metlu, na koju one zajašu. I Zloradu dade jednu metlu.

Onda se sve vještice skupe u krug, počnu nešto mrmljati i napokon se stanu jedna za drugom dizati i kroz dimnjak odlaziti.

Najzad prhne stara vještica, uhvati Zlorada za ruku i reče:“ Hajde, bako, da te povedem za prvi put, dok se uputiš.“

I Zlorad prhne s vješticom, a za njima sove i vrane.

Uh, kako je strašno bilo to prhanje! Zlorad malo da ne umre od straha. Stisne oči da ne vidi tu grozotu.

Tko zna koliko su vremena tako prhale, kad se naglo zaustave. Zlorad otvori oči i uprepasti se: tolika je sila crnih vještica bila okupljena!

„Sad smo na brijegu“, progovori stara vještica, „na kojem se uvijek sastajemo. Pazi dobro na sve što ćemo činiti, jer od danas bit ćeš vještica.“

Zlorad kimne glavom i sjedne u travu, kako su i sve druge učinile.

Posjedale uokrug, a u sredini naložile vatru. K vatri sjela stara vještica i sve lonce oko vatre poredala. Oko nje prisjele sove i vrane. Sad progovori stara vještica: “Evo ovdje lonaca! Unutri je bolest. Koja ga treba?“

„Ja!“ poviče jedna i stupi naprijed. „Hoću da u cijelo jedno selo dođe bolest. Ljudi su dobri i radišni, a mene to ljuti, pa nek ih nestane.“

„Dobro je, „ odgovori stara vještica, „evo ti ga!“

Onda uzme drugi lonac pa reče: „U ovom je loncu svađa. Tko ga treba?“

„Ja!“ odgovori jedna i stupi naprijed. „U mom selu ima pet kuća a sve rodbina i nikad se svadili nisu. To me ljuti! Hoću da sebi svađom dane truju.“

„Dobro je“, reče vještica, „evo ti ga!“

Onda uzme treći lonac i progovori : “U ovom je loncu pošast za blago. Tko ga treba?“

„Ja!“, poviče jedna i stupi naprijed. „U mom selu ima jedan gospodar lijepe krave i volove i mnogo sitnog blaga, a sve mu uvijek napreduje. To me ljuti i želim da mu sve pogine.“

„Dobro je“, reče vještica, „evo ti ga!“

Lonac za loncem davala je stara vještica, dok ih nije sve razdala, a u svakom je bilo kakvo zlo ili nesreća.

Onda uzme posljednji lonac i reče: „Ovaj je lonac najvredniji. U njemu je propast. Tko ga treba?“

„Ja!“, poviče napokon Zlorad, koji je od čuda i straha jedva sebi došao, i stupi naprijed. „Daj ga meni! Čitavo je moje selo dobro, radišno i pobožno. To me ljuti, pa neka propadne cijelo selo.“

„Tako treba!“ klikne vještica od radosti što je toliko zloće u novoj druzi. „Evo ti ga, poškropi selo i nestat će ga!“

Onda sve poskaču na noge, nalože veću vatru i uhvate se u kolo. Sove i vrane zagraknu, a ples otpoče. A! Što se skakalo i ijujukalo!

Sad se to Zloradu svidjelo pa zavikne: “Ala! Druge, sad ću ja kolo voditi!“

I zavitla kolo i počnu skakati da se sve brdo treslo.

Onda Zlorad razvije kolo sve do drugog brijega, pa udri, skači preko brda i dola, preko grma i šikare. Strašan je to bio ples te su sve vještice od umora popadale. No ipak su se radovale što su dobile tako mahnitu drugaricu.

Najednom se začuje iz sela gdje kokot kukuriječe. Brzo pohvatale vještice metle i razletješe se na sve strane. Najzadnji prhnu Zlorad sa starom vješticom, a za njima sove i vrane.

Kad su došli kući, reče stara vještica: “A sad hajde opet kući! Za osam dana obavi posao što sam ti dala pa ćemo opet na sastanak.“

Zlorad joj zahvali, starački zapišti „Do viđenja!“ pa otiđe. Drugi dan pitali u selu Zlorada gdje je sinoć bio da nije došao na sastanak.

No on sve šuti i ništa ne govori.

Kad je došao osmi dan i sva se mladež u selu skupila na sastanak, dođe Zlorad i progovori: “Noćas o ponoći sastaju se u šumi vještice. Tko će sa mnom da čudo gleda?“

No svi su mučali, svakoga je bilo strah.

Napokon reče jedan: “Idem ja!“

Kad to čuše drugi, odluče i oni poći.

Čekali su ponoć u selu, a onda se upute u šumu. Išli su tiho, tihano, da ih se ne bi čulo.

Kad su se dovukli do kuće vještičine, ugledaju kroz male mutne prozorčiće puno crnih sijena.

Onda Zlorad prošapće: „Već su na okupu, sad valja da poginu.“

Zatim otvori lonac, u kojem je bila propast, a koji je bio ponio sobom, pa razlije ono što je bilo u njemu po kući: „Poginite, crne vještice, od onoga što ste drugima namijenile!“

U taj se čas zemlja potrese i rastvori, a kuća, iz koje suknu zelen plamen, propadne u zemlju. Tako je u tom kraju nestalo vještica.