Pripovijedanje osobne priče

Osim narodnih i autorskih bajki i priča možemo, dapače, pričati i pripovijedati i osobne priče. Ako ne javno, onda u krugu obitelji ili prijatelja. Takvu jednu ispripovijedati ću ja sada.

A nazvala sam ju: ‘Baršunasta crvena kutija’

Priča koju želim podijeliti s vama zahtijeva da se vratimo u vrijeme koje se čini daleko, a vraćamo se u vrijeme II. svjetskog rata. U to vrijeme, mračno vrijeme naše kolektivne povijesti, u radnom logoru u Berlinu sreli su se moji baka i djed s očeve strane. Oboje iz iste regije u Hrvatskoj, jedne noći i jednog dana oteti su i rastavljeni od svojih obitelji, zavičaja i prijatelja. Oteti od svega poznatog. Prevezeni vlakovima na razne lokacije. Djed je prevezen u Auschwitz, dok baka, nakon gubitka gotovo cijele obitelji, završava u Berlinu u radnom logoru – ženski dio.

Radni logor je podvrsta koncentracijskih logora u kojem su zatočenici prinuđeni na prisilni rad. Baka, tada mlada djevojka imenom Savka, u Berlinu je u radnom logoru.

Moja baka – Savka Gvozdić

Djed, tada momak, bježi iz Auschwitza. Kakav je to pothvat bio znamo ako su nam poznate samo osnovne informacije o tom logoru iz kojeg je malo tko izvukao živu glavu.

Kako je bio mlad ali i mudar, tako je, nakon bijega, pronašao kućicu u šumi gdje mu je jedna žena dala civilnu robu i on se presvukao. Zatim je tražio prugu i našao ju. Hodao je uz prugu i došao do kolodvora. Sjeo je u vlak i putovao ravno u Berlin. U Berlinu je uhićen i smješten u radni logor – muški dio.

Sad su on i baka nadomak jedno drugom i ubrzo se i upoznaju.

Posebno mi je fascinantna priča moje bake koja je bez imalo mržnje ili otpora ili osude pričala kako joj je tamo bilo. Pričala je o svojoj ‘majstorici’, voditeljici njenog dijela logora. Pričala mi je kako je majstorica čuvarica Njemica, naravno, bila prva osoba koja ju je naučila čupati obrve. Pričala je kakve obroke su dobivali i kako su se unatoč radnoj obvezi i zatočeništvu znali i nasmijati i zabaviti – živjeti i to preživjeti. I jednog dana za slobodnog vremena tu su se sreli ona i djed. Tu su dočekali kraj II. svjetskog rata i zajedno se vratili u djedov rodni kraj, Okučane u Slavoniji. Baka se nije imala čemu ni kome vratiti pa su u Okučanima počeli poratni život ispočetka.

Kako je djed bio poslovni čovjek tako putuje Hrvatskom, a ponekad i van nje, te za jednog posjeta Italiji kupuje baki pozlaćeni pribor za jelo koji je bio u crvenoj baršunastoj kutiji. Tada već imaju troje djece, a jedno od njih, prvo dijete rođeno 1946., je moj otac.

Zbog prirode djedova posla sele se u Ogulin. U Ogulinu se moj otac zaljubi u moju mamu te se cijela obitelj nastanjuje u Ogulinu. Osamdesetih godina 20. stoljeća djed završava svoj radni vijek i seli se s bakom natrag u Okučane.

Tada mi svako ljeto odlazimo na nekoliko dana k njima u posjet.

Tako mene baka, za jednog od tih posjeta, vodi u svoju sobu. Otvara vrata hrastovog starinskog ormara i iz njega vadi crvenu baršunastu kutiju, otvara ju i pokazuje mi pozlaćeni pribor za jelo. Ta gesta u mojoj memoriji ostaje kao moćna i jaka slika. U dubini sobe, iz dubine ormara, svojim starim rukama vadi crvenu baršunastu kutiju. Boja i oblik te kutije, atmosfera polumračne sobe i njen tihi glas: „Kad porasteš, a prije nego umrem, pola ćeš dobiti ti, a pola Nataša.“ Nataša je moja sestrična, njeno drugo žensko unuče. Dodirivala sam rukom tu prilično veliku baršunastu crvenu kutiju i ne misleći što je unutra jer boja, atmosfera i mekoća kutije u sobi koja izranja iz ormara najupečatljivija je slika koje se sjećam. Toliko upečatljiva da me nije ni zanimalo što je u kutiji.

Početkom devedesetih počinje opet rat. I veza s bakom nam je prekinuta. Znamo da je bježala, djed je umro i ostala je sama, a kad je opet joj valjalo ići znala je kako funkcioniraju stvari u ratu i spakirala se i bježala. Sjetila se je crvene kutije i pribora za jelo. Pribor za jelo je stavila u vrećicu, a vrećicu u dimnjak. Nakon nekoliko godina u izbjegličkom kampu u Njemačkoj (opet), stvaraju se preduvjeti za njen povratak i ona se vraća u svoj dom u Okučane.

Kad smo se prvi put nakon njenog povratka vidjele, izvadila je pribor za jelo iz dimnjaka. Darovala mi je svečano 6 žlica, 6 vilica, 6 noževa, 6 desertnih žličica, 6 desertnih vilica, jednu malu kutlaču za umak i jednu veliku žlicu za umak. Baršunaste kutije nije bilo. Ali ruka koja mi ju je pokazala, ruka koja je skrila pribor u dimnjak, a potom mu se vratila i darovala mi ga, ima živo mjesto u mom životu i životu moje djece koja su čula ovu priču.

Zato – prenosite, pričajte, širite i ne dajte zaboravu ovakve zgode. One su život i živa povijest. Ako ne znaš otkud stižeš, kako da znaš kamo ideš?

Pribor za jelo koji još koristimo danas