Regoč – vilenik, silno jak i golem

Koliko je Regoč omiljeni div među poznatim mi divovima, toliko je Legen grad u koji je spisateljica Ivana Brlić Mažuranić smjestila diva Regoča u istoimenoj bajci, moje omiljeno mjesto: kako u spomenutoj bajci, tako i u stvarnosti – na lokaciji iznad Đulinog ponora u samom središtu grada Ogulina.

Ivana Brlić Mažuranić je rođena u Ogulinu, 18.4.1874. godine, te s obitelji ubrzo nakon svog rođenja seli. Ono zašto je Ivana važna za Ogulin i Ogulin za Ivanu je zgoda da je kao djevojčica u dva navrata posjetila svoj rodni kraj. Te posjete doživjela je onako kako to samo pisac valjda može, pa sve utiske i ljepote svog rodnog zavičaja spominje nekoliko puta i na nekoliko mjesta, pa i u svojoj autobiografiji, a poznato je i da je bajke pisala inspirirana svojim rodnim zavičajem. To je slučaj i s bajkom Regoč iz zbirke ‘Priče iz davnine’, izdane prvi put 1916. godine.

Iako se u međuvremenu od Ivaninih posjeta ovom kraju, od vremena nastanka bajke, puno toga promijenilo (tako vjerujem), mjesto gdje je smješten Regoč dan danas je ovdje.

U središtu grada Ogulina, gdje ponire rijeka Dobra koja je pri kraju kanjona stiješnjena i nema kamo nego pod zemlju poći, mjesto je koje zovemo Đulin ponor. Za 300 metara od mjesta gdje ponire, spaja se ponor sa spiljskim sustavom kojeg je do sada izmjereno 16 km ispod grada Ogulina. Tu, gdje je kanjon stisnuo Dobru da pronađe put pod zemljom, mjesto je kamena, vode, dubine, a naznaka je račvanja dvaju svjetova – vidljivog i nevidljivog, kraj i početak nečega – Legen grad.

U Regoču, bajci kontrasta između velikog i malog, živog i tromog, brzog i sporog, hladnog i toplog, bistrog i glupavog, svjetla i tame, oblaka i livade, u bajci koja slavi prijateljstvo, mjesto sastanka tih krajnosti i mjesto sastanka glavnih likova, diva Regoča i vile Kosjenke, upravo je Legen grad.

Đulin ponor
Đulin ponor – Ogulin

Naime, u bajci sve je počelo jedne lijepe ljetne večeri. Konjari su čuvali konje, čuvali čuvali, a napokon zaspali. A kad su oni zaspali, s neba su stale pristizat vile i krast konje da se malo poigraju s njima, po svom vilinskom običaju. Ta večer je bila posebna jer je s oblaka prvi put sišla mala vila po imenu Kosjenka, i baš ona uze najživljeg vranca – malenog a ljutog kao vatra. Mililo se Kosjenki jašiti ovako kao vihor po noći na konjiću. Poželi ona još brže jahati pa uštipne svog vranca malo za uho, a on se preplaši, digne na stražnje noge, a onda poleti ravno preda se, ostavi druge konje, konjare, livade i odnese kao vihor Kosjenku u dalek svijet.

Trčali su oni kao vjetar ukraj polja, ukraj rijeka, ukraj livada i brda, ukraj dolina i brda – Bože mili, koliko si stvari zemlja nosi – pomisli Kosjenka gledajuć sve te ljepote, no najviše joj se svidje kad projuriše ukraj jednog kraja gdje bijaše gora, a na njoj divna šuma, a pod gorom dva zlatna polja ko dvije zlatne marame, i na njima dva bijela sela ko dva bijela goluba, a malo podalje velika voda – to joj se najviše svidjelo.

Jurili su sedam dana i sedam noći, a sedmi dan pred zoru stižu do srca ravnice, a u srcu ravnice stajahu porušene zidine strahovito velikog grada Legena, u kojem vladaše silna zima. Tu prebaci ona svoj vilinski veo preko zidine i uhvati se tako zida, te osta sama u Legenu gradu. Kosjenka je vila koja leti uz pomoć koprene i nju zato čuva vrlo jer bez nje ne može kući u oblake. A njen vranac – do svoje starosti je jurio među silnim zidinama Legena grada dok napokon nije stigao do vrata od sjevera – i istrčao opet na ravnicu.

Hoda sad Kosjenka po gradu studenom kao kost i čini joj se da negdje mora naići na neko čudo u ovom gradu, no čuje samo kako puca kamen od studeni.

Najednom, kad zaokrenu do najvećeg zida, a ono pod zidom spava golem čovjek – veći nego li najveći hrast u najvećoj šumi!

RegočTako je velik taj čovjek da bi tko pomislio – ono se crkveni toranj povalio uza zid. Zvao se pak taj čovjek Regoč i življaše u Legenu gradu i nije imao posla nego da broji kamenje Legena grada. Ne bi on nikada mogao izbrojiti, da ne imaše onako veliku glavu kao badanj. Ali ovako brojio on i brojio – već tisuću godina tako brojio i bijaše već izbrojio trideset zidina i petora vrata legenska.

Kad je Kosjenka opazila Regoča prekriži ruke od čuda – nije mogla ni pomisliti da ima ovako velikog stvora na zemlji.

I tako se njih dvoje upoznaše. Kad se upoznaše, zaključi Kosjenka kako je Regoč lud! Zaista lud, što ovdje živi i život svoj bavi brojeći pusto legensko kamenje. Te ga pozove: „Hajdmo, Regoču, da vidiš krasote po svijetu i da vrednijeg posla sebi nađeš!“ Na što on pristane jer dugo mu je govorila Kosjenka, a on pak još ne bijaše nikad ni s kim razgovarao te ne uspije odoljeti njenom nagovaranju. Sad je samo ostalo vidjeti kako će putovati, ona je mala vila, a on veliki div.

Kad je silazila na zemlju s oblaka, majka je Kosjenku pozvala k sebi i rekla: „Kosjenko, evo ti ovi biseri. Ako budeš u potrebi, odbaci jedan biser i dobit ćeš ono što trebaš. Čuvaj te bisere jer na svijetu ima toliko stvari da ih sve više treba.“

Kosjenka odbaci jedan biser i dobije košić na Regočevom uhu u kojem je putovala s njim. Htjede Regoč sad da krene, ali ga Kosjenka ustavi te ga još zamoli: „A bismo li mi, Regoču, mogli poći pod zemlju, da ja vidim što pod zemljom ima!?“

„Kako da ne bismo mogli!“ odgovori Regoč – i tek sad njihova avantura počinje.

Nailaze oni u podzemnom svijetu i putem na niz peripetija, dogodi se i veliki potop kad se voda Zlovoda izlije između dva sela među kojima je vladala ljuta svađa. Svađa radi gumna, mlinova. Ali djeca iz obaju sela nisu marili za svađe starih, nego se svakog dana sastajali i igrali dok bi čuvali ovce. Tu su bili i šukunbaba i šukundjed koji su pamtili sve što se ikad dogodilo u oba sela. Oni su govorili: „Pustite, ljudi, djecu jer boljim će plodom uroditi dječja igra po planini, nego vaše žito po poljima.“

Na tom putu i u toj pustolovini, koja ih je skoro i života koštala, pomogli su Regoč i Kosjenka djeci i jedno drugomu. Ostali su živi i djeca, i oni, i najstarijih dvoje u selu – šukunbaba i šukundjed.

Kosjenka je napustila svoj vilinski svijet onaj čas kad je sve bisere radosno s djecom pobacala i svoju vilinsku koprenu dala da bi djecu od poplave spasila.

Napustila je svoj vilinski svijet i ostala u svijetu svakodnevice.

Regoč, dobrodušni i priprosti div, na kraju napušta realni ljudski svijet i vraća se bez pozdrava u pustu zemlju Legena. Kad je Regoč naime, nakon poplave, vidio mudre i najstarije baku i djeda prestrašio se kao nikad u životu. Uplašio se njihovih navoranih, išaranih, staračkih lica! Pomislio je: „Koliko su strahota ovi starci doživjeli u ovom kraju kad su im lica takva“ – te pobježe do svog pustog Legena.

Dok ovako pripovijedamo uvod u bajku Regoč iznad Đulinog ponora u Ogulinu, ne možemo se oteti dojmu kako je autorica u ovoj bajci opisala vjerno svoj rodni zavičaj.

Protagonisti bajke Kosjenka i Regoč – dvije krajnosti – nadopunjuju se i nastavljaju na svaku interpretaciju ponora, što me čini ponosom ispunjenom dok interpretiram i ponor, i rijeku Dobru, i podzemni svijet pod Ogulinom, i legendu o Đuli, i sve to s osjećajem i mišlju kako je Regoč dolje i kako broji pusto legensko kamenje upravo dok o tome govorimo.

Kanjon Dobre, koji je obično suh, pust, kamen, hladan i nepomičan, interpretacijom dobiva dinamiku i šarobojnost bajke / lokaliteta vrijednog slušanja. Rijeka Dobra pak, baš kao u bajci, ponekad se preko noći preobrazi u Zlovodu. Padne li puno kiše ili se topi puno snijega, u taj čas kanjon se ispuni vodom i onda su sva okolna sela u opasnosti od poplave.

Bila bi prava nepravda, osim diva Regoča koji je smješten zahvaljujući Ivani Brlić Mažuranić u ponoru u središtu grada, ne spomenuti još jednog diva – diva Kleka. Na zapadnim obroncima grada čuva stoljećima i grad i stanovnike grada svojim gordim, mističnim, upečatljivim oblikom. I o njemu kruže priče i legende, a i njega je Ivana zapazila. Inspirirao ju je da ona u svojoj Autobiografiji 1930. piše: “Čudnovati i napadni oblici Kleka i romantičnost Dobre pružali su mojoj mašti toliko hrane, da sam daleko u noć prevraćala u mislima najčudnovatije slike i fantastične mogućnosti: što li se sve odigrava u dubokoj noći oko Kleka.”

 

Želite li čuti i vidjeti više, nije vam nego do Ogulina doći. Svoj termin za Rutu bajke u Ogulinu možete rezervirati, ali Ruta bajke i bajke mogu doći i k vama u škole, vrtiće, ustanove i udruge.

‘Priče iz davnine’ – online tekst: https://hr.wikisource.org/wiki/Pri%C4%8De_iz_davnine

‘Regoč’ – 1916 g. http://baza.ivaninakucabajke.hr/media/scans/Rego%C4%8D_1916..pdf

Leave a Reply