Svi znamo ponešto o bajkama i narodnim pričama. Ja nisam teoretičar bajki/književnosti, već narator, pripovjedač. Svejedno, baveći se ovim poslom praktično osmu godinu, primijetila sam da mnogima nije jasno što bajka u svojoj srži je, kada i otkud se počela razvijati, kako je napredovala i mijenjala se, i gdje je sada. Također, postoje razne zanimljive informacije o toj književnoj vrsti koje su dostupne, a koje na jednom mjesto ovdje s vama želim podijeliti, samo neke, jer ima ih puno.
Prvi susreti sa narodnim pričama i vjerovanjima, pa i običajima i igrama, potječu iz naše neposredne okoline. Vremenom se upoznajemo s bajkama iz knjiga koje su nam možda, ako smo imali sreće, pričali naši. U osnovnoj školi bajke, pripovijedanje i narodnu predaju imamo u programu i to je vrijeme kad se s bajkama susrećemo službeno kao s književnom vrstom. Kako sazrijevamo tako pomalo odbacujemo bajke i smatramo ih djetinjim, nerealnim, ponekad čak možemo čuti u medijima i na javnim mjestima o bajkama u negativnom kontekstu. No danas, više nego ikad, marketinška industrija počiva na pričama, bajkama i storytelling tehnikama. Ali bajke imaju puno veće značenje i od vrijednosti koje pronalazimo i priznamo da imaju, a to su: psihički razvoj djece, terapeutski učinak, vjera u pobjedu dobra i pravde, razvoj moralnih vrijednosti itd. Osim ovih, bajke imaju vrijednosti koje nam više nisu ni poznate u suvremenom svijetu. Sama činjenica da se prenose tisućljećima u svakom zakutku svijeta, govori nam da su one intuitivne, simbolične, priče koje je naša psiha sposobna spoznati kroz simbole i motive, te prepoznati njihovo skriveno značenje.
Put bajke je dug, seže duboko u našu kolektivnu povijest, i baš kako i bajke počinju, „Bilo jednom, bilo davno…“ tako su i počele. Bilo jednom davno, da su se bajke počele prenositi. Nema pouzdanih i sigurnih podataka ni kada, ni gdje.
Recimo prvo definiciju bajke, jer ona je mnogima i danas nepoznata, iako se barata izrazom „bajka“. Pa, što je bajka?
Prema hrvatskoj enciklopediji:
„Bajka je (izvedeno iz praslavenskog „bajati“ u starijem pretpostavljenom značenju »pripovijedati, govoriti«), kraća usmena ili pisana, pučka ili umjetnička, pripovjedna (poglavito prozna) vrsta čvrsto strukturirane radnje, prepoznatljiva skupa likova i skromno raščlanjena prostora događanja. Radnju joj obilježava linearno kretanje od kakva početnoga nedostatka preko niza zapreka do njegova otklanjanja, pri čemu likovi privlače na svoje osobine onoliko pozornosti koliko im dopusti funkcija što je u takvoj radnji obnose. Iz oštre podijeljenosti bajkovnoga prostora između dvorca i kolibe, dvorišta i šume, domaćeg ambijenta i daleke tuđine, nadaje se i antitetička ustrojenost skupa likova. U njemu se, pokraj mladih i starih, plemićkih i pučkih, pametnih i glupih, zlih i dobrih likova, ljepotica i čudovišta, pojavljuju vile i vještice, divovi i patuljci, čarobni predmeti, biljke i životinje, zmajevi i podzemna bića. Oblikovana na razmeđi zbiljskoga i čarobnoga, ovostranoga i onostranoga, težine opstanka i lakoće svijeta želje, bajka ne izjednačuje, već na osebujan način miri suprotnosti. To ju je učinilo i privlačnom i otpornom za mnogobrojne teorije i pokušaje objašnjenja.“
Nakon ove definicije jasnije nam je što je to bajka i kako se razvijala, ali konkretno mjesto i vrijeme njena nastanka, prva bajka, prvi kazivač ili kazivačica, ostaju nam skriveni, daleki, nejasni, mistični. I evo nas u 2020 još uvijek kazujemo, prenosimo, pripovijedamo, pišemo, čitamo i slušamo bajke.
Dakle, izvor bajki nalazimo u narodnoj predaji, i tako su se stoljećima prenosile. Znamo da su se bajke pričale u staroj Grčkoj, Egiptu, te u drevnih naroda svih kontinenata. Od poznatijih pisanih zbirki je ona braće Grimm iz 18. Stoljeća, mada postoje i raniji zapisi. Oni su skupljajući bajke od kazivača primijetili da postoje sličnosti u bajkama različitih i udaljenih naroda, odnosno varijacije na teme.
To ih je dovelo do zanimljive činjenice i misli da sve bajke imaju jedno/ isto izvorište. Krenula je zemljopisna potraga tragom bajki, najpoznatiji rezultati su da su bajke potekle iz indijskih Veda, no na kraju to nije potvrđeno, što nas vraća na početak. Gdje su bajke nastale? Odgovor je „Jednom davno, preko sedam brda i sedam mora….“, kako često bajke i počinju.
U 20 stoljeću, simbolima u bajkama počinje se baviti psihoanalitičar Carl Gustav Jung. Njegova analitička psihologija više je utjecala na umjetnost, književnost, religiju, antropologiju i povijest, zbog njegovih arhetipova do kojih je došao proučavajući mitove i simbole u ljudi.
Arhetip je nesvjesni psihički faktor koji se ne može prenijeti u svjesni jezik a da ne izgubi na značenju. Zato ga demistificiramo iz našeg osobnog psihološkog iskustva ali i iz komparativnih studija tako da rasvijetlimo cijelu mrežu asocijacija u kojima su umrežene arhetipske slike koje se pojavljuju. C. G. Jung donosi svjež pristup u istraživanju bajki, jer istražuje simbole i teme koje pronalazimo i u snovima, legendama, i mitovima starih naroda. Tako dolazi do zaključka da su bajke, kao i mitovi, forma kroz koji kolektivno ne-svjesno progovara čovjeku i tako mu prenosi sakupljeno iskustvo i mudrost čovječanstva!
Dolazimo do zaključka da je proces interpretacije bajki jako sličan procesu interpretacije snova. To znači da je teško no ne i nemoguće, interpretirati bajke.
Događanja u bajci su prema njemu arhetipske slike s kojima se svaki čovjek susreće tijekom života. Način na koji se glavni junak ili junakinja nose s problemima predstavlja model ispravnog djelovanja u raznim situacijama u životu. To znači da nam bajke govore o raznim situacijama u životu kad je potrebno buđenje, promjena, snaga i mijenjanje načina djelovanja. Također na kolektivnom nivou one prikazuju put ljudske duše prema oslobođenju i ispunjenju s našom istinskom prirodom.
Stoljećima, bajke su se mijenjale, i iako je teško doći do originala neke poznate bajke, postoje elementi koji su zajednički svim bajkama. Pa tako imamo pokretače radnje, glavne junake, zadatke koje moraju ispuniti na svome putu, pomagače, čarobne predmete, protivnike, itd.
U novije vrijeme i igrani film preuzima strukturu bajke. Postoje mnoge ekranizacije klasičnih bajki, ali i snažna primjena elemenata bajke u druge filmske žanrove gdje je karakteristično spajanje znanstvene fantastike i bajki. Dobar primjer su filmovi redatelja George-a Lucasa.
Zaključujemo da se iza jednostavne radnje u bajkama krije neiscrpan izvor kojim smo povezani od davnina. Djeca bajke vole zbog njihove jednostavnosti, ali ja iz perspektive pripovjedača, koji je u neposrednom procesu pripovijedanja svaki put iznova oduševljen reakcijama svakog pojedinog djeteta ili odrasla čovjeka, osjećam i razumijem da je bajka izraz života samog.
Zato, čitajte djeci bajke, dovedite ih na pripovijedanje ako se održava negdje blizu vas, ili posjetite Ogulin – zavičaj bajke, posebno mjesto u srcu svakog bajkoljupca!
Simboli u bajkama posebno su zanimljiva tema kojoj ćemo se posvetiti u jednom od sljedećih pisanja.
Izvori: