Kako su nastale Priče iz davnine?

Iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma

Ivana Brlić-Mažuranić rođena je u Ogulinu 18.4.1874. godine. Umrla je u Zagrebu 21.9.1938. godine.

O Ivani i Pričama iz davnine pisano je mnogo, i pisali su mnogi. Tako A.G. Matoš u dva navrata piše o njenim djelima s oduševljenjem te „biva iznenađen kao pri otkriću malog remek-djela.“ To je bilo 1913. godine nakon objavljivanja dječjeg romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Sljedeće godine Matoš umire, a dvije godine kasnije, 1916. Ivana izdaje svoje najbolje djelo Priče iz davnine.

Do danas te Priče ostaju najveće prozno umjetničko djelo namijenjeno djeci u našem jezičnom području.

Priče iz davnine doživjele su niz izdanja kod nas i u svijetu, prevedene su na mnoge jezike, a spisateljici u svijetu donose glas „hrvatskog Andersena“ i to zbog originalnosti i autorskih bajki. Neki su strani izdavači već i naslovom svojih izdanja sugerirali čitaocima mišljenje da se radi o narodnom stvaralaštvu. No radi se originalnom umjetničkom djelu i stvaralačkom podvigu izuzetno talentirane spisateljice.

 

Sama autorica najbolje objašnjava postanak svojih Priča u pismu svom sinu Ivanu Brliću, pisanom 1938.

„…Te su Priče koli u svojoj biti, toli u svojoj izvedbi čisto i potpuno moje originalno djelo. One su sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije, i to je sva vanjska veza, koju one imaju sa narodnom, mitološkom predajom. Ni jedan prizor, ni jedna fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u ovim pričama nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji. (Tko se iole bavio studijem mitologije, znade uostalom, da je na žalost naša slavenska mitologija u svojoj cjelini jedan skup malone sasvim nesuvislih nagađanja, jedno polje ruševina, iz kojega kao uspravni stupovi vire baš samo imena).

Posve je drugo pitanje unutarnja veza koju Priče iz davnine imaju sa narodnim pjesništvom. S tog gledišta moje su Priče zaista ne moje, nego su pričanja, priviđenja, nade, vjerovanja i uzdanja cijele duše slavenskog plemena. Iz slavenske zemlje i zraka, iz bijelih para slavenskih voda i mora, iz slavenskih snjegova i močvara, iz slavenskih poljana stvara se i obnavlja naše tijelo, – tijelo svih nas Slavena.

A iz slavenskih čuvstava, ganuća, iz slavenskih naziranja i zaključivanja sastavljena je naša duša. Kad nam dakle uspije da uronimo posve u sebe, da napišemo nešto ravno iz srca našega, tada je sve ono, što je tako napisano, zaista prava slavenska narodna poezija.

U to ime i s te strane, radosno prihvaćam da se zamijeni ime autora (premda jasno kao takav stoji upisan na svakom primjerku Priča iz davnine) i da se kaže: „Ovo i ovako priča duša slavenskog plemena.“

O praktičnoj genezi Priča pitali su me već često. Meni se riječ geneza čini odviše učeno. Ona razara predodžbu pričanja. Ipak se mogu sjetiti da je zapravo bilo s tom genezom ovako:

Jedne zimske večeri bio je naš dom protiv običaja, potpuno tih. Nigdje nikoga, sobe velike, svuda polutama, nastrojenje tajnovito, u pećima oganj. Iz posljednje sobe – velike blagavaonice – začuje se: “kuc-kuc!“ – „Tko je?“ upitam. – Ništa! Opet: “kuc-kuc!“ – „Tko je?“ – opet ništa. Nekim tajnovitim strahom stupim u veliku blagovaonicu i najednom : radosni prasak, udarac, mala eksplozija! U velikom kaminu prasnula je na vatri borova cjepanica, – na vratašca kamina izlete mi u susret iskrice, kao da je roj zvjezdica, a kad raskrilih ruke da uhvatim taj živi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop….nije ih više bilo. – Čitala sam u ono doba Afanasjeva „Vozzrenija drevnih Slavjan na prirodu“ – padoše mi u taj tren na pamet „domaći“. I tako onaj roj iskrica – zvjezdica ipak bi uhvaćen – i to u „Šumi Striborovoj“ – i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove prve priče nastadoše ostale, njih još 7, bez ikakve zasebne „geneze“, dakle su i one kao i Šuma Striborova izletjele kao iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog doma.“

Čitajući ovo, prisjetimo se poznate zgode iz Ivaninog djetinjstva, dok je kao djevojčica u petom razredu čula riječi svoje učiteljice Marije Jambrišakove: “Rečenica je riječima izražena misao. Misao obuhvaća svijet: dakle, rečenica obuhvaća svijet.“

Od tada, pa sve do posljednjih trenutaka života, Ivana je znala da je pisanje njen poziv, strast i način komunikacije sa svijetom i životom, a Priče iz davnine kao i ostala njena djela, svjedoci su tome.

Dijelovi teksta preuzeti iz: Brlić-Mažuranić, Ivana; Priče iz davnine; izdavačka kuća Mladost; 1990.

Ako želite prošetati lokacijama u Ogulinu, koje su spisateljicu inspirirale u pisanju Priča iz davnine, rezervirajte svoju pripovjednu rutu bajke u Ogulinu na email i kontakt.

Ivanina kuća bajke – Ogulin http://www.ivaninakucabajke.hr/hr/

Turistička zajednica grada Ogulina http://www.tz-grada-ogulina.hr/

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *